Drugoga dana IV. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike koji se u organizaciji Vijeća za kler, Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju i Ureda za život i obitelj HBK na temu "Pastoral braka i obitelji s posebnim osvrtom na pastoral zaručništva" održava u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu u srijedu 4. ožujka predavanje "Izgradnja župne zajednice po obnovi obiteljske zajednice" održao je prof. dr. Milan Šimunović.
Dok govorimo o obitelji prenositeljici života i vjere treba voditi računa o pojavama koje ju sve više rastaču, a na što su još prije 20-tak godina upozoravali i najviši crkveni autoriteti, rekao je uvodno predavač te ukazao na indiferentizam, čak i "zamor i nesposobnost" što se tiče vjerovanja, potom na "diktaturu relativizma" i "duhovnu pustinju", pa sve do "globalizacije ravnodušnosti prema Bogu". No, upozorio je kako nije samo na djelu isključivanje Boga, već se sve manje "vjeruje i u čovjeka", bez "čvrstih točaka" za budućnost. I zato Crkva kroz Izvanrednu sinodu jače posvećuje pozornost slušanju konteksta i izazova vezanih uz obitelj, te podrazumijevanja novih pothvata u smjeru "nove evangelizacije" ili ostvarenja "Evanđelja obitelji".
Reflektirajući se upravo na promoviranje "Evanđelja obitelji" predavač je ukazao na potrebu korjenite obnove čitave pastoralne prakse. A otud nužnost obnove formacije prezbitera, đakona, kateheta i ostalih djelatnika kroz veće uključivanje samih obitelji (Relatio 37), te u isto vrijeme izbjegavanje otpora promjenama, a to znači napuštanja konformizma, bez straha od novine, s nadom protiv svake nade.
Dr. Šimunović podsjetio je kako se u nas dugo vremena govorilo o nužnosti strukturalnih promjena župne zajednice, pa se tako posljednjih petnaestak godina radi na tome da bi župa više postajala "dinamička struktura" tj. "zajednica zajednica – živih vjerničkih krugova" ili čak "zajednica obitelji". U prvom redu nužno je stvarati klimu "obiteljskog ozračja" te intoniranosti cjelokupnog pastorala u župi "kao velikoj obitelji", u bratsko-sestrinskim odnosima, s "uskrsnom" atmosferom. Uz zajednice koje mogu biti prostor za intenzivniji rast i življenje po vjeri te dinamiziranje života župne zajednice,posebno mjesto imaju "obiteljske zajednice" čiji je zadatak promišljanje u vjeri osobnog i obiteljskog života.
Na crti "Crkve izlaska – na periferije" i napuštanja nekih "suhoparnih shema" te promoviranja "Crkve među –u – kućama ljudi", vodeći posebno računa o "zahvaćanju" sve distanciranijih obitelji, valja misliti na tzv. dislocirana okupljanja,a pa i u samim obiteljima/privatnim kućama.
U tom je vidu predavač istaknuo kako se "posebnost obiteljskog okupljanja sastoji i u činjenici da je kuća (stan) pogodno mjesto nalaženja više obitelji-prijatelja, tu je prilika da se nađu i oni članovi obitelji (susjedi) koji rijetko (ili nikad) dolaze u župu,te doživi daleko veće suočavanje sa životom, odnosno s radostima i teškoćama današnjih obitelji".
Dr. Šimunović istaknuo je kako među nužne mehanizme za provođenje obiteljskoga pastorala u novim prilikama svakako spada formacija obiteljskih animatora, bez kojih se ne mogu dogoditi kvalitetniji pomaci već u klasičnim oblicima obiteljskog pastorala, a osobito pokrenuti nove inicijative.
Važno je promicanje obiteljskih ekipa za pomoć u obiteljskom pastoralu, u novim oblicima rada u obiteljskim zajednicama i s povremenim okupljanjima u obiteljima/kućama, što može biti "spasonosno" osobito za mlađe obitelji. Tu je presudna uloga educiranijih vjernika laika, u pretpostavci da se dogodi i njihovo pravo vrednovanje, jer bez "drugačijega" uvažavanja i angažiranja laika ne mogu se očekivati posebni pomaci. Laici mogu pomoći da obitelji ne budu samo "objekt" već suodgovorni "subjekt" u planiranju pastorala, ustvrdio je dr. Šimunović, te upozorio i na promjenu i pomak u shvaćanju lika svećenika/župnika, i drugačijega vrednovanja evangelizacijskog, a ne samo administrativnog aspekta. Sutrašnji svećenik trebat će na crti nove evangelizacije biti više misionar-animator-komunikator i koordinator, a manje administrativac. (izvor: IKA)
