1. A) Biblijsko-teološki vid istine o čovjeku kao osobi

Molitva – Psalam 8

2 Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
3 U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.
4 Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
5 pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?

6 Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
7 Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
8 ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
9 ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.

10 Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

Uvod
Ova kateheza kojoj je za cilj protumačiti otajstvo čovjeka kao osobe zahvatit će tri bitna elementa bez kojih se ne može govoriti o čovjeku kao osobi, to jest bez kojih ga ne bi ni bilo kao jedinke neizmjernoga dostojanstva. Stoga je u prvom dijeli namjera propitati i protumačiti jedinstva duše i tijela kao bitnih sastavnica svakog pojedinca. Nadalje, promišljanje nas potom vodi razumijevanju čovjeka kao muškarca i žene, jer opet, i u ovom slučaju, bez jedinstva u različitosti spola ne bi bilo čovjeka ni ljudskoga roda. Naposljetku valja istražiti također i ljudski život koji je bitno uključen u širu zajednicu koju zovemo ljudskom zajednicom, prema kojoj je pojedinac upućen, ali u toj upućenosti postoji i doza napetosti koju svaka osoba treba znati prevladati za zdrav i uravnotežen ljudski život.

a) Čovjek jedinstvo duše i tijela

Kršćansko shvaćanje čovjeka kao osobe temelji se na objavi Božjoj, to jest na istini koju Bog objavljuje čovjeku. Točnije, moglo bi se reći da kršćanski pogled na čovjeka ovisi o pogledu kojim Bog gleda čovjeka, te ga nudi čovjeku za ispravan pogled na samoga sebe. Ova činjenica je od nesagledive važnosti jer se tijekom ljudske povijesti nije nikad dogodilo da čovjek promatra sebe na tako uzvišen način kako ga promatra Bog, niti se dogodilo da se spoznao savršeno i cjelovito kao što ga spoznaje Bog, koji mu nakon toga objavljuje tu spoznaju. To  vrijedi kako za razne religije, tako i za filozofije. Zato je objava Božja pretpostavljala ne samo objavu istina o Bogu, već i objavu istina o čovjeku, budući da su Bog i čovjek upućeni jedan na drugoga. U tom smislu se i ne može govoriti o pravoj spoznaji ljudske uzvišenosti i dostojanstva ukoliko se previdi ili zanemari Boga kao izvor ljudskog života i dostojanstva.

Ovo uvjerenje se tiče i istine o jedinstvu čovjekovih bitnih sastavnica, to jest duše i tijela. I koliko god se ova istina činila jednostavnom i očitom, ipak tijekom ljudske povijesti nije bila lako prihvaćana i ni shvaćana s dovoljno dužne dubine. Naime, nije bila rijetkost da se ljudsku sastavljenost promatra samo parcijalno ili tek iz jednog kuta, pa se time važnost jedne sastavnice prenaglašavalo, a druge umanjivalo. A takve tendencije postoje sve do danas u ljudskom poimanju čovjeka. Tako se znalo promatrati čovjeka samo kao dušu, nauštrb tijela, ili se pak prenaglašavao njegov tjelesni, zemaljski život u svrhu negacije života duše i besmrtnosti duha.

A Bog je, naprotiv, kroz svoju objavu očitova da je ljudsko biće neponovljivo i jedincato, ali mnogo složenije i savršenije od sveg ostalog što postoji. Jer za razliku od isključivo materijalnih bića, čovjek ima i besmrtnu dušu. To jest, za razliku od čisto duhovnih bića kao što su anđeli, čovjek ima i tjelesnu sastavnicu. No nijedna od njih ne funkcionira samostalno i neovisno od druge, nego su vezane i upućene jedna na drugu. Zato će svetopisac u Knjizi Postanka u drugom izvještaju o stvaranju i zapisati da je čovjek upravo rezultat tog životnog jedinstva koje nastaje Božjom stvarateljskom voljom: “Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša” (Post 2,7). U temeljima ljudskoga jedinstva stoji stvarateljski Božji čin, jer je samo on moćan spojiti ono što je po svojoj naravi nespojivo. I to na takav način da ostane trajno spojeno, a ne samo privremeno. Jer bitno obilježje čovjeka je upravo u jedinstvo tijela i duše i tijela, pri čemu je čovjek ne samo stvoren kao spoj ovog dvoga, nego određen i za vječni život u svojoj cjelovitosti. Vjera Crkve je to izražavala posljednjim člankom Vjerovanja: 'Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni'.

Upravo u tome je specifičnost kršćanske vjere za razliku od svih drugih misaonih sustava koji su, bilo nijekali tijelu sposobnost spasenja, bilo osporavali postojanje besmrtne duše, da je i jednu i drugu sastavnicu prepoznalo kao važnu i nedokidivu. To jest prepoznala je da je čovjek spoj tih dviju sastavnica na jedinstven način, te da su i jedna i druga Bogom dane, te stoga nitko nema pravo nijednu od njih prezirati. Upravo je prva Crkva s ponosom isticala svoju vjeru u uskrsnuće, naglašavajući pri tome uskrsnuće tijela, budući da su neke grče filozofije dolazile do zaključaka o besmrtnosti duše, ali nisu imale nikakvih pretpostavki da bi, protiv svake očevidnosti zapečaćene smrću, držali da tijelo može nadživjeti trenutak odvajanja od duše i raspadanja. No svjesna Kristova spsenjskog djela Crkva je vjerovala da je moguće uskrsnuće tijela, to jest vjerovala je da iskonsko jedinstvo čovjeka ostaje po svu vječnost, i to ne ljudskom snagom, jer nije ni stvoreno ljudskom snagom, već božanskim spasenjskim zahvatom. Apologet Aristid će u 2. st. odvažno potvrditi vjeru u uskrsnuće tijela i razumskim argumentom, zastupajući mišljenje da ne bi bilo pošteno da eventualnu nagradu za dobra djela primi samo besmrtna duša, a da tijelo bude kažnjeno propašću jer su i tijelo i duša zajedno sudjelovali kako u dobru, tako i u zlu, te ih slijedi zajednička nagrada ili kazna.
Ove jednostavne istine vjere, proizišle iz Božjeg stvarateljskog zahvata i spasenjskog Kristova djela, pronaći će svoje urječenje i u filozofskim izričajima velikih kršćanskih mislilaca koji će dušu nazvati 'formom' tijela, čime će i filozofski potvrditi jedinstvo sastavnih elemenata u čovjeku koji nisu dvije umjetno spojene naravi, već njihova povezanost tvori ljudsku narav. Upravo zato se o čovjeku ne može ni govoriti drukčije nego kao o jedinki sastavljenoj od tijela i duše, sastavnicama bez kojih nema nijednog čovjeka, te im time pripada dostojanstvo koje se pripisuje čovjeku kao osobi.

b) 'Muško i žensko stvori ih' (Post 1,27) – jedno tijelo/uzajamno sebedarje

Druga važna točka našeg promišljanja koja opet očituje stanovito dvojstvo, ali neizostavno, jest promatranje čovjeka u zajedništvu dva različita spola. Ova tema je ne samo važna za povijest razumijevanja čovjeka, već je i vrlo aktualna. Jer nisu samo nekada postojale tendencije među ljudima da dva spola u kojima se rađaju ljudi shvate kroz prizmu sukoba i suprotstavljenosti, već je tako i danas. S time da se danas nudi neka vrsta lažnog izmirenja navodnim marginaliziranjem važnosti spola, pa se mnogi okreću rodnoj ideologiji. Tako pokušavaju zanijekati onu temeljnu stvarnost koja postoji stvarateljskim Božjim činom, a koja se potom konkretizira rađanjem čovjeka. Doista, svaka ljudska jedinka sastavljena od duše i tijela, rađa se kao konkretna osoba određena muškim ili ženskim spolom.
No isto je tako činjenica da je razlika u spolu ljude navodila počesto na krivo poimanje ljudskog dostojanstva, te su onda u ime takvog poimanja diskriminirali onaj 'slabiji spol'. U mnogim sustavima i raznim okolnostima žena je doista počesto bila diskriminirana i obespravljena u svome uzvišenom dostojanstvu, te je bila instrument potreba i želja onoga 'jačeg spola'. No takvo što ne odgovara iskonskom Božjem planu ni njegovu stvoriteljskom zahvatu u kojem nam se objavljuje iskonsko dostojanstvo ne muškarca, već iskonsko dostojanstvo ljudskoga para. Svetopisac prvog izvještaja o stvaranju će ustvrditi da je od samoga početka Bog stvorio i muškarca i ženu, to jest da su njih dvoje stvoreni na njegovu sliku. Doista oni su kao muško i žensko slika njegova, a ne nipošto samo jedno od njih. Zato i žena nije tek neuspjeli i nedovršeni muškaraca, već osoba i sama slična Bogu po svojim ljudskim značajkama. Tek zajedno mogu izraziti Stvoriteljevu mudrost, dobrotu i ljubav, jer se od samoga čina stvaranja on objavljuje i u očinskim i u majčinskim kvalitetama i odgovornosti, kako to svjedoči Božja objava: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27).

Ali ne samo da svatko od njih u svojoj biti ima isto dostojanstvo jer se bez jednoga od njih ne može do kraja razumjeti tko je Bog, jer bi slika njegova među ljudima bila krnja, nego su oni i po svojim odnosima slika Božja, te pozvani na trajno jedinstvo i zajedništvo u različitosti spola, ali jedno u svojoj biti, kao i jedno u odnosu prema cilju i smislu za koji su stvoreni. Njih dvoje su pozvani svoju osobnost živjeti u međusobnom daru i predanju, svjesni kako su stvoreni jedno za drugo. Time što su stvoreni, svjesni su uzvišenog dara sličnosti s Bogom, ali isto tako imaju zadaću primljeni dar i sličnost s Bogom pretočiti u međusobni život u potpunom sebedarju i ljubavi. A o tom zajedništvu i ljubavi ovisi budućnost ljudskoga roda.

Zato će se u drugom izvještaju o stvaranju, kojemu je za cilj opisati njihovu upućenost jednoga na drugo, reći kako je žena stvorena iz čovjekova rebra. Čovjek kad postaje toga svjestan onda će zakliktati: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta” (Post 2,23), dok će svetopisac tada izreći osobiti Božji plan za njih dvoje, potvrđen kasnije i u Evanđelju, a koji ostaje na snazi dovijeka: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24).

Stoga božanski plan za muškarca i ženu postaje pretpostavka i temelj na kojemu trebaju graditi svoje odnose, izbjegavajući napasti koje im dolaze u vidu ekstremnih tendencija. Jer poradi naše grješnosti u ljudskom rodu postoji tendencija da muškarac bude superioran i gospodar nad ženom, umjesto da bude zaštitnik i da je prihvati 'družicom jednakom sebi', spreman dati život da je zaštiti, a ne da je sebi podređuje i drži je potlačenom robinjom svoje pohote, neodgoja i nekulture života. Nadalje, vjerodostojno razumijevanje Božjega plana za muškarca i ženu bit će lijek i protiv one druge tendencije, a ta je bijeg u samostalnost, te pokušaj žene da bude kao ili da bude muškarac, umjesto da se prihvaćaju u upotpunjivanju i zajedništvu, jer samo zajedno su istinski cjeloviti, jedno tijelo i jedna duša. Čak bi se moglo i za njih parafrazirati jednu kristološko-ekleziološku tvrdnju svetog Augustina. Naime, sveti Augustin, želeći izraziti neraskidivo jedinstvo Krista i Crkve, je govorio da je cijeli Krist (Christus totus) Glava i Tijelo, to jest utjelovljeni Sin Božji (Glava) i Crkva (Tijelo). Na tragu svega rečenoga doista bi se moglo ustvrditi kako nam Božja objava otkriva otajstvo čovjeka kao osobe koji je cijeli čovjek (homo totus), dakle zreo u svojoj osobnosti, tek onda kad se ostvaruje u zajedništvu kao muškarac i žena.


c) Pojedinac i zajednica

Ostaje još za definirati jedno bitno područje ljudskoga života koje je također neophodno za oblikovanje osobnosti i za ljudski život na zemlji. To je područje života u široj ljudskoj zajednici jer je čovjek stvoren kao društveno biće koje, otvarajući se drugoj osobi, započinje graditi i širu cjelinu zajedništva. Društvo pak koje započinje graditi trebalo bi u svojim osnovnim konturama odgovarati do sada opisanom projektu ljudskoga života, te služiti da se osoba u potpunosti ostvaruje u punini svoga dostojanstva. To se može dogoditi ako nesmetano živi sve vrijednosti koje su primili stvoriteljskim činom od Boga. Zato bi društvo trebalo biti društvo po mjeri osobe i njezina autentičnog dostojanstva, kao i po mjeri onog iskonskog zajedništva kojem se čovjek otvorio u spomenutom odnosu muškarca i žene.

No grijeh koji je obilježio čovjeka, te ga i degradirao u njegovu dostojanstvu, i na ovom području pokazuje negativne učinke. Ljudsko udruživanje u zajednicu i pripadnost široj zajednici nije uvijek tako miroljubivo i lišeno problema. Opet mogu postojati situacije u kojima se pojedinac nađe kao između ekstrema. Može se dogoditi, s jedne strane, da društvo u odnosu na pojedinca preuzme ulogu i prava koja po sebi ne bi moglo ni smjelo imati. Tada država postaje diktatorska u odnosu na čovjeka pojedinca, jer ne prepoznaje njegovo dostojanstvo kao osobe, već traži isključivo interese društva, koji opet ne mogu biti pravi ako ne počivaju na interesima zreloga i cjelovitoga pojedinca. Mnogi su totalitarni režimi uzimali sebi za pravo da raspolažu pojedincem kako im se prohtije, umjesto da shvate da je smisao društva služiti dobru osobe i njezina istinskog ostvarenja.

A s druge se pak strane može dogoditi da pojedinci neizgrađenoga stava žele društvo pretvoriti u zajednicu niskih i prizemljenih interesa, te time onda razorno djeluju kako na ostvarenje osobnoga, tako i obiteljskoga života. A kad se razara osobni i obiteljski život, tada će se sigurno dogoditi i krah društva. Zato je svakome društvu kao ispit savjesti i temeljeno jamstvo dugoročnosti upravo poštivanje osobe i njezina dostojanstva, ali ne samo prema ljudskim kriterijima i konvencijama, već prema onom iskonskom daru koji je zadan stvaranjem. Jer društvo uostalom čovjeku ne dodjeljuje dostojanstvo, već samo priznaje ono istinsko u kojem je čovjek stvoren i koje unosi kao polog u šire zajedništvo i postavlja u temelje društvene zajednice u kojoj živi.

Tako pojedinac ne može zanemariti da je dio šire zajednice i da mu i takva zajednica treba kako bi mu zajamčila mir i sigurnost širih razmjera, te je i sam pozvan dati tome svoj obol u prvom redu ćudorednim krjeposnim životom, kao i na druge načine koje već društvo predvidi. No isto tako ni društvo kao šira zajednica osoba ne smije zaboraviti da je smisao i poslanje svake zajednice promicati dobro osobe, to jest služiti pojedincu da se ostvaruje kao osoba. Zato oni koji obnašaju vlast u društvu ne smiju zaboraviti da su pozvani služiti općem dobru putem služenja osobi, to jest pojedincu koji živi cjeloviti smisao i vrijednosti života koji ima izvor i uvir u vječnosti. Tek služeći onom smislu u kojem se mogu prepoznati svi pojedinci da im je zajednički smisao, jer odgovara dostojanstvu osobe, odgovorni mogu znati da žive i rade za zajedničko dobro svih. Na taj način bi i sami priznali da im je vlast dana odozgo da je vrše za opće dobro, u protivnom se ponašaju ili kao samoživi diktatori, koristoljubivi oportunisti ili častohlepni neupućeni vlastodršci koji ne služe općem dobru, već pojedincima ili se pak služe općim dobrom za vlastite interese. Lijek svemu tome je autentično shvaćanje čovjeka kao osobe, jer neminovno utječe na život sukladno vrijednostima i onoj iskonskoj veličini čovjeka.


Zaključak

Zaključno valja istaknuti da glede svega što se istaknulo sličnost s trojstvenim životom nije slučajna. Naime, Bog Trojstvo, zajedništvo triju osoba, stvorio je čovjeka na svoju sliku. To znači da ga je kao prvo stvorio s dostojanstvom osobe. Ali osoba koja je upućena na drugu osobu s ljubavlju i potpunim predanjem, te su povezani istinskom sponom ljubavi, otvara se, izlazi iz sebe i ostvaruje šire zajedništvo, uvijek sukladnom iskonskom principu ljubavi iz kojega sve proizlazi. Zato jedino život trojstvenoga - troosobnoga Boga koji je ljubav može ispravno oblikovati kako osobni život, tako onda i obiteljski koji nastaje iz upućenosti muškarca i žene jedno na drugo, kao i onaj društveni u kojem dolazi do udruživanja osoba u šire društvene zajednice.

Pripremio:
Don Ivan Bodrožić

 


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija