2. Ljubav Trojedinoga Boga - izvor očinstva

CILJEVI:

  •  prepoznati sliku Oca koju nam je navijestio Isus,
  •  razumjeti i prihvatiti činjenicu da smo po Kristu i mi postali djeca Božja,
  •  procijeniti koliko se naše očinstvo podudara sa slikom Oca koju nam nudi Isus te se založiti na izgradnji te podudarnosti.

 

MOLITVA

Bog je moj Otac

Oče moj koji jesi na nebesima, kako je slatka i ugodna spoznaja da si Ti moj otac i da sam ja Tvoje dijete.
Vjerujem, da me ljubiš beskrajnom ljubavlju!
Vjerujem, da bdiješ nadamnom danju i noću, i da ni vlas sa moje glave ne pada bez Tvojega dopuštenja!
Vjerujem da, Sveznajući, znadeš bolje od mene što je korisno za mene.
Vjerujem da, Svemogući, možeš izvući dobro čak i iz zla.
Vjerujem da, beskrajno Dobri, činiš da sve služi na korist onima koji Te ljube.
Vjerujem …, ali uvećaj u meni vjeru, ufanje i ljubav!
Nauči me da uvijek uzimam Tvoju Ljubav kao vodiča u svakom događaju mojega života.
Nauči me da Ti se prepustim poput djeteta u majčinom naručju.
Oče Božanski, prizovi Sebi sve ljude. Cijeli svijet neka proglašuje Tvoju Očinsku Dobrotu i Tvoje Božansko Milosrđe!

 

MOTIVACIJA

„Svako dijete od muškarca čini oca. Očinstvo je svjetlucava zraka koja dolazi od božanskog očinstva od kojeg svako očinstvo i svaki blagoslov dolazi.“ (Fulton J. Sheen)

„Sveti Frano Asiški bijaše odbačen od oca koji ga nije shvatio. Sveti Franjo htio je biti potpuno Božji te je mirno primio očevo odbacivanje uskliknuvši: 'Sad mogu s većim pouzdanjem reći: Oče naš koji jesi na nebesima'.“ (Branimir Markić)

Za razgovor:

  • Komentirajte ove dvije kratke misli.
  • Nadbiskup Sheen kaže da svako očinstvo dolazi od božanskog očinstva. Što mislite o tome?
  • Otac je odbacio sv. Franju. Zašto je to učinio? Franjo se u potpunosti posvetio Bogu, ali ovaj čin sigurno nije lako primio. U čemu je njegov otac najviše pogriješio?
  • Ako svako očinstvo dolazi od božanskog očinstva, zašto neki očevi i danas odbacuju svoju djecu? 

 

UVOD/NAJAVA TEME

Očinstvo je svjetlucava zraka koja dolazi od božanskog očinstva, izjavio je jednom prigodom nadbiskup Sheen. Razmišljajući o tome, kao da nam se nameće pitanje je li ta zraka na putu do nas izgubila svoj sjaj. Nije li ponešto potamnjela do trenutka u kojem nas je dotakla? Da nije tako, lako bi bilo biti roditelj. Bez muke bismo rješavali i najsloženije probleme koji se postavljaju pred nas očeve. Međutim, toliko smo se puta našli u situaciji da nismo znali kako dalje. Toliko puta nam je bilo svega preko glave pa smo bili u iskušenju da postupimo baš poput oca sv. Franje.

A koliko smo se samo puta upitali kako riješiti problem iza kojeg stoji tvrda mladenačka glava? Tvrda i nepopustljiva, sputana svim silnicama koje je obaviše u vremenu odrastanja. I kao da te silnice neka nepoznata ruka okreće baš protiv nas, protiv očeva, protiv roditelja. I što god pomislimo i učinimo, koliko god puta ustrajemo ili popustimo, čini se da nikad ne ispadne onako kako bi trebalo. Čini se kao da se sve razbija o tvrdu mladenačku glavu, a da ništa, ama baš ništa, usprkos svim mukotrpnim nastojanjima i uporabljenim metodama, ne ulazi u nju. Stiže li uopće do nas zraka božanskog očinstva o kojoj govori nadbiskup Sheen? Zasigurno stiže, ali mi smo je po svoj prilici zametnuli u neki mračan kutak našeg kaotičnog života. Stoga zastanimo na trenutak, pokušajmo je pronaći i vidjeti što nam poručuje!

Za razgovor:

  • Zašto danas nije lako 'odigrati' ulogu oca? Što nas u tome najviše priječi?
  •  Koliki je udio općeg društvenog ozračja i medija, koji ga dobrim dijelom kreiraju, u 'zamračivanju' uloge današnjeg oca?

 

OBRADA TEME

Isus je objavitelj Oca i Presvetoga Trojstva

Mi kršćani ispovijedamo vjeru u Boga kojeg nam je objavio Isus. A on se Bogu obraća poput djeteta: „Abba, Oče“ (Mk 14,36). I još nam poručuje da nitko ne poznaje Oca kao Sin: Sve je

meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11,27). Bog je ljudima neizreciv. Apsolutan je i svemoguć. Sve potječe od njega. Čovjek bez njega gubi svoj temeljni oslonac. Gubi smisao svoje egzistencije. Neizrecivog i svemogućeg Boga Sin nam objavljuje kao Oca i apsolutnu ljubav. On je osoba koja čovjeka spoznaje i bezgranično ljubi. U odnosu je s čovjekom, a i čovjek s njime. Zato se njemu ne možemo obraćati kao zagonetnoj i nepoznatoj sili. Ne smijemo ga pretvoriti u nekakav bezličan 'zakon' ili 'ideju'.

Otac svoje božanstvo u potpunosti daje Sinu, kojega rađa odvijeka, i Duhu Svetomu u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, ali i misterij Presvetoga Trojstva. Trojstvo, a savršeno jedinstvo. Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Otac koji očinski ljubi i prašta, Sin ljudima savršeno blizak i Duh Sveti kao sveprožimajuća ljubav Božja.

Objavu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga prihvaćamo otvorenog srca i nadahnuti vjerom. Jedna od temeljnih poruka Presvetoga Trojstva jest da pluralnost ne mora biti protivljenje. Baš naprotiv, ljudi pluralnost trebaju usmjeriti na međusobno usavršavanje i dopunjavanje. Ovo, naravno, vrijedi i u obiteljskim okvirima. Roditelji i djeca su različiti, ali ta različitost treba im biti poticaj da, prožeti ljubavlju Trojedinoga Boga, izgrađuju dobre odnose i skladnu obitelj.

Za razgovor:

  •  Kakvog nam Oca objavljuje Isus?
  •  Bog je trojstven. Komentirajmo. 

 

Božje očinstvo izvorni je uzor svakog očinstva

„Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji“ (Ef  3,14-15).

Sveti Pavao nam jasno poručuje da svako očinstvo na nebu i na zemlji dolazi od nebeskog Oca. Bog je Otac i sva druga očinstva samo su 'imitacija' njegovoga očinstva. A nebeski je Otac sve stvorio. On je izvor svega života. On nikoga ne odbacuje. Čak i onda kad on biva napušten i odbačen, pruža ruke željno iščekujući povratak odlutalog Sina (Lk 15,11-32). Strpljivo čeka i izdaleka pozorno motri hoće li doći njegovo izgubljeno dijete. Kad ga je ugledao prvi pruža ruke. Baca se sinu oko vrata i radostan ga grli. Nadu nikad nije izgubio, a tolika je njegova ljubav da je, u trenutku sinovljeva povratka u očev dom, svu prošlost izliječila. A ta očeva ljubav nije se s vremenom ugasila. Samo je rasla. Stoga srce očevo bijaše tako radosno kad je ugledao sina.

Ovdje je važno zapaziti da i u najtežem trenutku za oca, u trenutku odlaska voljenog sina, očinska ljubav ostavlja netaknutu slobodu. Sin je u slobodi odlučio otići, a u slobodi se i vratio. Nikada nebeski Otac ne dira u našu slobodu. Takav je naš Bog, Bog Isusa Krista. On je Otac koji sve daje za nas i koji nikada nije toliko naš Otac, kao kad ljubi i oprašta, a mi nikad nismo toliko njegovi sinovi koliko kad to isto činimo našoj braći i sestrama i našoj djeci.

Očinstvo onoga koji je sve stvorio i koji svemu daje život mora biti uzor našemu očinstvu. A naše očinstvo, kad osjetimo zraku kojom nas Stvoritelj dotiče, može biti tek manje ili više savršen odsjaj njegova očinstva. Stoga pred nama stoji veliki zadatak da se u tom smislu što više suobličimo Ocu nebeskome.

Za razgovor:

  • I kad je sam odbačen Bog nikoga ne odbacuje. Zašto?
  • Bog nikada ne dokida slobodu svoje djece. Komentirajte tu činjenicu.

 

Uzajamnost očinstva i sinovstva

Bog je Otac, ali Bog je i Sin, što nam je jasno očitovano u Isusu Kristu. Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Ocu. Postojao je u „krilu Očevu“ još prije Abrahama, kako nam to svjedoči evanđelist Ivan (Iv 1,18). Otac ga šalje među ljude, na svijet i predaje ga za naše spasenje. Povjerava mu najveću zadaću. Isus je dobar i vjeran Sin. Ima potpuno povjerenje u svoga Oca i do kraja se pokorava Očevoj volji. To nije bilo lako jer je morao podnijeti strašnu muku, ali do kraja je poslušan. Uzajamnost djelovanja Oca i Sina na spasenju čovjeka i njegovu pomirenju s Bogom od najveće je važnosti.

Riječ koja je na Jordanu upućena Isusu, obgrlila je cijeli svijet. Otac nam je kazao: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Otac je progovorio o Isusu, ali poručio je svima nama da usprkos svim našim grijesima i slabostima nismo odbačeni. Otac će nas po svome Sinu pomiriti sa sobom. I sveti Pavao nam kaže da smo po Kristu svi mi „sinovi Božji“ (Gal 3,26) pa, zahvaljujući tome, i mi možemo zavapiti: „Abba, Oče!“ Jedino se preko Sina Božje očinstvo širi na nas. Sv. Ivan nam to potvrđuje riječima uskrsloga Krista upućenim Mariji Magdaleni: “Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu” (Iv 20,17).

Za razgovor:

  • Nebeski Otac i Sin djeluju zajedno. Što to znači za mene, oca obitelji?
  • Komentirajmo činjenicu da smo s jedne strane roditelji, a s druge djeca Božja.

 

Duh posinstva u Crkvi i po Crkvi

Ima li veće milosti od toga da smo djeca Božja? A tu milost, zadobili smo, kako nas uči sveti Pavao, po Sinu Božjem. Tako se na djelu spasenja otpalog čovjeka na najizvrsniji način pokazala veličina i učinkovitost uzajamnosti božanskog očinstva i sinovstva prožeta ljubavlju Duha Svetoga. 

Isus, jedini Spasitelj svijeta, uradio je još nešto. Osnovao je zajednicu vjernika, svoju Crkvu, koju na poseban način određuje činjenica koja joj daje nadnaravnu dimenziju: u njoj je po Duhu Svetome trajno prisutan uskrsli Krist. Crkva je živa zajednica, koja živi u velikom broju vjernika povezanih s Kristom. Drugim riječima, ukorijenjena je u Kristu pa nam Sveto pismo poručuje da je Njegovo mistično tijelo. Smrću na križu Isus nas je otkupio pa nas posinjene na otajstven način okuplja u zajednicu kojoj je on glava, a mi udovi. Ona nastavlja njegovo djelo težeći za potpunim ostvarenjem Božjeg kraljevstva, koje će se dogoditi sjedinjenjem Crkve sa svojim Kraljem i Bogom u nebeskoj slavi.  

Najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva cijelog Božjega naroda na zemlji događa se u euharistiji. Euharistija je spomen-čin u kojem se na otajstven način obnavlja događaj našega spasenja. U njoj se zajednica vjernih snagom Duha Svetoga okuplja oko prisutnog i proslavljenog Krista slaveći i časteći Oca. Euharistija je središnji sakrament Crkve.

Za razgovor:

  • Zašto je Isus ustanovio Crkvu? Crkva nije obična definicija ili puka statistika. Ona je živa zajednica. Komentirajte tu činjenicu.
  • Po Sinu Božjem i mi smo postali djeca Božja. Zašto je u tom kontekstu važna Crkva?
  • Zašto je euharistija središnji sakrament Crkve i vrhunac kršćanskog života?

 

ZAKLJUČAK

Naše je očinstvo odraz božanskog očinstva. Ako nam je pogled na božansko očinstvo zamračen, prisjetimo se da nam sveti Ivan u svom evanđelju donosi ove Isusove riječi: “Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste mog upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga” (Iv 14,6). Ivan nam, kako vidimo, jasno poručuje da put i spoznaja nebeskog Oca vode isključivo preko Isusa Krista. A nebeski Otac kojega nam Isus objavljuje je apsolutna ljubav. On nas je stvorio, neizmjerno nas voli i Otac je milosrdni. Njegovo se očinstvo najizvrsnije pokazuje upravo kroz bezgraničnu ljubav, strpljenje i opraštanje.

Bog je Otac, Sin i Duh Sveti. On je jedan i trojstven, a time nam, između ostaloga, poručuje da nas razlike moraju voditi ka međusobnom usavršavanju i dopunjavanju. Otac i Sin uzajamno djeluju u ljubavi Duha Svetoga. Stoga naši očevi, kao i cijele obitelji, trebaju biti odsjaj takvog božanskog života. To osobito mora doći do izražaja u Kristovoj zajednici djece Božje, u Crkvi, a na poseban način u slavlju euharistije. 

 

ZADATAK/AKTUALIZACIJA:

  • Isus nam objavljuje sliku nebeskog Oca. Što biste trebali poduzeti da vaša uloga oca bude odraz te slike? Što bi prvo trebalo promijeniti, a što ne bi trebalo mijenjati?
  • Bog je Otac, Sin i Duh Sveti. Činite li već nešto da razlike u vašoj obitelji ne budu kamen spoticanja, nego bogatstvo i put usavršavanja? Ako ne, što trebate poduzeti?
  • Crkva je otajstveno tijelo Kristovo i u Duhu okupljen Božji narod, a euharistija je vrhunac života Crkve. Što moram poduzeti da tu važnu činjenicu oživim i na taj način svoju ulogu oca obitelji na najbolji način suobličim s Kristovom objavom nebeskog Oca?

 

LITERATURA:

Priredio: Nikola Milanović

 


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija