• Početna
  • 3. Traganje za bračnim i obiteljskim identitetom u promjenjivoj kulturi

3. Traganje za bračnim i obiteljskim identitetom u promjenjivoj kulturi: kriza muškarca i očinstva

CILJEVI

  •  ukazati na izmijenjenu paradigmu muškarca i oca u suvremenom postmodernom svijetu,
  •  uvidjeti da postoji kriza nezamjenjive uloge oca i opredijeliti se za njezino pozitivno rješavanje,
  • stati na stranu obitelji kao temeljne stanice ljudskog društva, koja se bez očinstva ne može nazivati tim pojmom.     

 

MOLITVA

Molitva očeva

Presveta Djevice, koja si svojim pristankom na sveti Božji plan zavrijedila da postaneš Majkom Otkupitelja, koji će izbrisati krivnju prvog ljudskog para, molim Te, izmoli mi svjetlo da što bolje upoznam zadaću koju mi je Bog namijenio. Nauči me, Bezgrešna Majko, da u svojoj životnoj družici poštujem, ljubim i štitim Tvoju sliku i da joj pomognem, da bude čestita majka naše djece. Ti koja si stajala pod križem svoga Sina, izmoli i meni jakost, da u svim životnim poteškoćama izvršujem svoje očinske dužnosti srčano, velikodušno i radosno, uzdajuće se u Tvoju pomoć i blagoslov Tvoga Sina Isusa Krista, Gospodina i Otkupitelja našega. Amen.

 

MOTIVACIJA

Za početak možemo pročitati jedan internetski članak o muško-ženskom odnosu u suvremenom svijetu, u kojem se jedna ženska osoba pita:

Postoji li savršen muškarac ili je to još jedan urbani mit?

„U današnjem društvu, čudnom sustavu izvrnutih vrijednosti, malo je muškaraca, ali i žena koji još uvijek cijene tradicionalne vrijednosti. Kao samac pitam se ima li nade da naiđe onaj pravi, onaj o kojem sanjam od kad sam bila djevojčica. Stoljećima, žene diljem svijeta borile su se za jednaka prava kao i muškarci, i u većini suvremenog svijeta u tome su uspjele. No, u kolikoj se mjeri jednakost među spolovima odrazila na zdrave odnose muškaraca i žena?

Nakon nekog vremena samovanja, ljubavnih brodoloma, analize i sinteze, gdje se točno slomilo, što je možda trebalo napraviti…  neočekivano sretneš NJEGA. On je sve što si oduvijek htjela, on je onaj savršen lik iz tvog omiljenog filma. Izgleda božanstveno. Voli tvoje društvo, zabavan je i ima savršen smisao za humor, dobro se oblači (s obzirom da je to danas izuzetno bitno). Sigurna si da bi bio savršen suprug i otac, rame za plakanje, spreman na razgovor ili barem na pretvaranje da te pozorno sluša. No međutim nije poduzetan, nije motivator, nema auto, nema stan, nema posao koji ga ispunja ili kojeg barem voli, radi za minimalac i ta ga činjenica obeshrabruje. I sve to još uvijek nije apsolutno ništa strašno da ima u planu barem nešto izmijeniti, popraviti, unaprijediti, ali nema.

Dakle, na prvi spoj dolaziš po njega točno u 19 sati. Tonu tema za razgovor, nježan je, kavalir… voziš ga doma. Dolazi produženi vikend i trebalo bi organizirati neki roštilj, lokacija sigurna, samo treba zapaliti vatru i ispeći meso, ali on će doći dok se meso ispeče tj. ideš po njega jer nema prijevoz. Na pomolu je i prva zajednička lagana večer uz TV i maženje. Upravo si na odlasku iz kuće kad ti stigne SMS sadržaja: “Daj, usput stani u videoteci i skokni do dućana po neke grickalice. Pusa.” I tako se odjednom nađeš u vezi u kojoj si alfa i omega. Usudim se reći, muškarac.

I sad se ponovno nalaziš pred vječitim pitanjem je li to ono pravo? Je lit to tvoja greška? Je li kriv tradicionalni odgoj tvojih roditelja? Jesi li spremna na “suvremenog muškarca”? Da li se prepustiti ili ipak potražiti i muškarca i prijatelja u jednom? Isplati li se ponovno samovati i riskirati?

A ja se pitam, jesam li izolirani slučaj kojem ove trivijalne stvari puno znače. Pomalo umorna od banalne brige oko vozila, promjene guma, ulja, brisača, vode (već sam puno naučila, ali još uvijek mi ne uspijeva pumpanje guma na benzinskim crpkama), zabijanja čavala, popravaka kvaka na vratima, spajanja DVD playera, kućnog kina i ostale aparature, ličenja zidova, montiranja polica, odštopavanje sifona… ima toga, ponovno se pitam ima li nekog tko je spreman i to podijeliti sa mnom.“ (članak s portala www.žena.hr)

Za razgovor:

  •  Kako se danas gleda na ulogu muškarca, a kako na ulogu žene u obitelji? Kako se gleda na brak?
  •  Kakvu je ulogu u prošlosti imao muškarac/otac? Što se promijenilo?

 

UVOD/NAJAVA TEME

Suvremeni svijet općenito slovi za mjesto krize. Ona se očituje u gotovo svakom aspektu ljudskog života: u odgoju, školi, duhovnim zvanjima, itd., pa stoga ne čudi što ni očinstvo ne može izbjeći tu opasnu kob. Međutim, isto je tako i činjenica da u tom suvremenom i kriznom svijetu vlada "devalvacija" riječi, pa olako shvaćamo i samo očinstvo i pojam krize u kojem se ono nalazi. Mnogo važnih riječi, naime, danas doživljava ispražnjenje od svog temeljnog značenja i važnosti, a time i gube na svojoj vrijednosti. Zato se moramo potruditi da ove naše termine shvatimo u njihovom pravom smislu, jer jedino na takav način možemo doći do uvida koji može pomoći u rješenju postavljenog problema, a to u konačnici i jest svrha svake krize.


OBRADA TEME

Kriza muškarca

Krizu očinstva, dakle, treba gledati u širem kontekstu sveukupne krize suvremenog svijeta. Vrijeme postmoderne – kao period u kojem prevladava jedna duhovna konfuzija, isto kao i čežnja za svakovrsnim samoostvarenjem koje gotovo uvijek u sebi uključuje užitak, ljepotu i zabavu pojedinca – već je odavno raskinulo većinu veza s prošlošću i tradicijom, pa u tom kontekstu ni muškarčeva uloga nije mogla ostati neokrznuta. Posebice kada se uzme u obzir sva nastojanja feminističkog pokreta i želje žena za emancipacijom, koja ipak ostaje isključivo na razini čistog preuzimanja muškarčevih uloga u svoje ženske ruke, odnosno zamjene teza u primatu kojim je kroz patrijarhalnu povijest čvrsto gospodario muškarac. U današnjem relativiziranom svijetu, u kojem se svakim trenutkom miješaju vrijednosti i paravrijednosti, sve postaje dozvoljeno i "prikladno". Dapače, postaje poželjno. Ako samo posegnemo za mnoštvom likovnih radova, performansa, filmskih kadrova i reklama onda nam to postaje sasvim jasno. Jedino što u takvom okružju biva pozitivno vrednovano jest nečija mladost, živost i prolazni uspjeh. Tu pak muškost biva mjerljiva isključivo kroz mišićavost, ali onu mišićavost koja čak više nema puno povezanosti s onim što je do sada bilo uobičajeno smatrano zgodnim kod muškarca. Sada se ta mišićavost i nabildanost muškarca nelogično povezuje s onim što toj mišićavosti u sebi protuslovi: depilirani i nauljeni mladići s frizurom za koju se sa sigurnošću ne može reći je li muška ili ženska, čine od muškarca jedno nivelirano biće s mnogo ženskoga u sebi.

Činjenica je isto tako da u takvom svijetu nema mjesta za nekakve dublje vrednote, a među takve zasigurno spadaju i one koje se redovito usko vežu uz muškarčevu psihologiju: upornost, marljivost, rad za zajednicu, racionalnost u izboru, čast, pa i borbu u slučaju potrebe. Sve ove stvarnosti nekako su uspokojene stalnim proklamiranjem vrijednosti postizanja mira i pomirenja pod svaku cijenu. Kao da je nekakva osobna mirnoća i bezuvjetna pomirenost sa svim osobama i svakim stanjem – pa bilo ono i po sebi nepravedno – vrhunac do kojega može doći suvremeni čovjek. Bitno je ne zamjeriti se nekome ili nečemu. Treba dakle samo gledati na svoj individualni i mali život i njega učiniti boljim – a pod tim se naravno opet misli na užitak i zadovoljenje svojih sebičnih potreba – i ne zamarati se suviše onim što se nalazi izvan mog uskog kruga interesa. Takva koncepcija stvarnosti u sebi zaista ne pretpostavlja postojanje ni časti, ni borbe za pravedno društvo, ni upornost. Oni joj naprosto ne trebaju. Muškarac u takvom svijetu ostaje frustrirano nekreativno biće: frustrirano, naime, zbog činjenice da je postao suvišan. Suvišan pak zbog toga što više ni njegova životna mudrost, a ni muževna snaga više nisu u tolikoj mjeri potrebni u svakodnevnom životu.

Za razgovor:

  • Na križanju Ulice Domovinskog rata i Ulice slobode, na zgradi u kojoj je smješten caffe bar „Krom“ u kojem se navijači skupljaju prije utakmice Hajduka, stoji plakat koji većinom reklamira Diesel odjeću. Jeste li ga ikad primijetili? Što možete reći o njemu?
  • Jeste li primijetili modne trendove u frizurama mladih muškaraca? Kakve su? Na što upućuju?

 

Kriza očinstva

Kriza očinstva – uzetog kao osobni poziv i društvena uloga – jest ozbiljna kriza identiteta unutar društva u kojemu se brojne norme, običaji, pravila nastoje rastočiti i relativizirati. Stručnjaci iz područja sociologije stoga govore o fluidnom društvu u kojemu ljudski odnosi gube svoju trajnost i dugoročnost, bivaju lišeni čvrstog oblika i stabilne forme pretačući se iz jednog oblika u drugi, gubeći pritom svoja prijašnja i uvriježena obilježja. U društvu stalne neizvjesnosti uloga oca, pored ostalih, postaje ranjiva i podložna kulturološkim promjenama. Uslijed takve nestalnosti javlja se dvostruka nesigurnost:

  • nesigurnost onih koji su pozvani biti očevi,
  • nesigurnost onih kojima nedostaje istinski življena figura oca, a to su u prvom redu članovi obitelji.

U oba slučaja, nerijetko dolazi do ozbiljnih obiteljskih i psihosocijalnih poremećaja koji pogađaju više osoba te se, u konačnici, negativno reflektiraju na društvo u cjelini s obzirom na to da je obitelj osnovna stanica svakoga društva. Samim time obitelj pogađaju nestabilnost, manjak pouzdanja, nedostatak oslonca i temelja, a u krajnjem slučaju raskid svih odnosa i prekid braka praćen svim dramatičnostima i traumama.

Očinska ljubav je uvijek zahtjevna ljubav, u mnogo elemenata različita od majčine ljubavi koja je počesto pretjerano zaštitnička i pretjerano brižna, ponekad i do razine posesivnosti. Očinski pak vid ljubavi uči nas otvorenosti svijetu, angažiranosti, kreativnosti, ambiciji, susretu s izazovima, samostalnosti, inicijativi, odvažnosti. Bez njih obitelj postaje ozbiljno hendikepirana, razvoj i odgoj djece umnogome zakočen i prikraćen, a partnerski odnos muža i žene osakaćen. Nasuprot tome, upravo zbog ovih nezamjenjivih osobina, očinska ljubav djeci i supruzi predstavlja čvrst oslonac i pouzdan putokaz života, kao i zaleđinu koja osigurava hod na tom istom putu.

Očev poziv prispodobiv je slici predvodnika na nekom putu. Pod pritiskom društva i njegovih trendova, očinska ljubav od zauzete ljubavi postaje najprije prezauzeta (poslom, karijerom, obvezama…), zatim odsutna te naposljetku oduzeta ljubav koja svoj nestanak nastoji nadomjestiti pogrješnim surogatima (novcem, darovima, inim materijalnim stvarima, lažnim autoritetom, snagom). Muževljeva nesigurnost tako polako prerasta u nemoć koja se nerijetko očituje kroz obiteljsko nasilje i poroke. Onaj koji je pozvan biti glavom i temeljem sam biva obezglavljen i uzdrman. Predvodnik izgubljen na putu, bez kompasa i bez vjere u sebe. Njegova tobožnja snaga i hrabrost, čestitost i muževnost kao takvi dovedeni su u pitanje.

Nadalje, društveni imperativ uspjeha, prestiža i okrutne borbe za poziciju, ime, ugled i značaj – u možebitnom slučaju neuspjeha - lako dovodi do osjećaja manje vrijednosti, krivnje, inferiornosti i straha. Oni, koji uspiju u toj okrutnoj areni borbe za društvenu poziciju, imaju sve manje vremena za obitelj i izgradnju dubljih, kvalitetnijih odnosa sa suprugom i vlastitom djecom. Uspjeh donosi blagostanje dok zauzvrat traži odsutnost i otuđenje. Otac tako postaje daleka figura, gotovo pa neznanac vlastitoj djeci i supruzi. S druge strane, kao imperativ i tobožnji uzor stoji slika idealnog muškarca koji po svojim karakteristikama prije odgovara nekakvom nadčovjeku nego ljudskom biću. Nedostižnost tog ideala, koji se odasvud nameće, u njemu rađa frustraciju i potrebu za bijegom u lažne identitete. Sam izgubljen i ranjiv, muškarac postaje „veliko dijete“ potreban zaštite i pomoći, daleko od neke stereotipne slike o jakom i nepokolebljivom macho-muškacu. Kao dodatan uteg, pritišće ga i „pravilo“ da muškarci ne pokazuju emocije, iako ih imaju, da se u svakom prilici trebaju držati hladnokrvno, staloženo, odmjereno: imperativ je biti „cool“. Njegovu izuzetnost, primat i snagu polako nadomješta ravnopravnost statusa, uloga i zadaća u obitelji. U tomu nema ništa lošega, ali mnogi se ne snalaze u tim mijenama.

Ekskluzivno pravo na očinske atribute (snaga, čvrstoća, čast, strogoća, staloženost, kreativnost) preuzimaju i majke, što znači da i očevi imaju obvezu biti nježni, brižni, osjećajni, brinuti za kuću i dijeliti kućanske poslove. Domaćica – u duhu emancipacije – postaje poslovna, ambiciozna žena koja pritom računa na muža domaćina, koji umije jednako kvalitetno obavljati kućanske poslove nekoć rezervirane isključivo za žene. Napušta se slika o muškarcu/ocu koji je isključivo hranitelj i skrbnik zadužen jedino za omogućavanje materijalne situiranosti svojoj obitelji (donositi kruh na stol). U prvi plan dolazi njegova obveza da pridonosi izgradnji zajedništva, bliskosti i povezanosti, ljubavi unutar obitelji. Hladni, distancirani i često odsutni otac hranitelj sve više postaje otac koji bi trebao biti prisutan, raspoloživ i brižan ponajprije u svomu domu, za svoju obitelj.

Za razgovor:

  • Što pomislite kada vidite da Rivom šeće muškarac koji gura kolica s bebom?
  • Kakav je Vaš osobni stav prema supruzi tog muškarca i kakve komentare izaziva kod vas?  

 

ZAKLJUČAK

U nametnutom unisex okruženju, u kojem su gotovo zaboravljene one značajke i uloge koje su se kroz povijest pripisivale isključivo muškarcu i ocu, kršćanin mora biti svjestan svog poziva. On kao čovjek, a teološki rečeno sustvaratelj koji surađuje na Božjem stvarateljsko-spasiteljskom planu, ima zadaće i dužnosti koje su usko povezane s činjenicom njegove spolne pripadnosti. Čovjeka se, naime, bez njegove spolnosti ne može razumjeti: on nikada nije samo apstraktni čovjek, on je uvijek ili samo muškarac ili samo žena. I iz te perspektive ga treba spoznavati i prihvaćati. Zbog toga i kršćanin mora činiti sve da muškarac i danas bude muškarac, a da žena bude žena. Njihovo muško i žensko dostojanstvo i kvalitete zaista ne zaslužuju degradaciju koja može doći s one druge spolne strane.   


AKTUALIZACIJA/ZADACI:

  • Kako se uopće možemo boriti protiv sveopće unisexizacije društva?
  • Na koji način danas vratiti izgubljeno dostojanstvo pojma muškarac?
  • Kako u svojoj crkvenoj zajednici uzdignuti ulogu muskarca i oca, ali da to ne bude machistički i na uštrb onog jednakovrijednog ženskog segmenta?

 

 LITERATURA:

Priredili: Hrvoje Petrušić i Jure Perišić