• Početna
  • 7. A) Brak i obitelj poslije pet godina braka

7. A) Brak i obitelj poslije pet godina braka

Za motivaciju i uvodno promišljanje: Ef 6, 1-4; Deklaracija o kršćanskom odgoju, br. 3; Lk 2, 41-52

„Koliko traje ljubav?“, znatiželjno se a nekada i zlurado pitaju oni koji su uvjereni u njezinu prolaznost i nestalnost. A još češće i sa stanovitom nelagodom pitaju se oni koji vjeruju u njezinu trajnost i stabilnost, barem što se tiče bračne ljubavi.

Takva pitanja niču iz činjenice da je naše vrijeme postalo teško dapače preteško za ustanovu braka i obitelji. Statistike pokazuju da brak, ustanova ljubavi „par excellence“, traje sve manje i manje. Ako to „manje“ hoćemo kvantificirati, rezultat nije nimalo ohrabrujući, barem prema sudu različitih statistika i socioloških studija. Nije ohrabrujući osobito za „crkvenjake“ i za one koji vjeruju u indikativ-imperativ: „usque ad mortem“ (dok smrt ne rastavi). Jer, bračna ljubav - opet prema „relevantnim statistikama“ - traje svega pet godina! Traje još manje ako nije obećana pred oltarom, a najmanje kada se živi bez ikakvih obveza i posvema slobodno.

No, što se događa ako bračna ljubav, stabilnost braka i obitelji ipak potraju nešto duže od te magične granice, tih statistički utvrđenih pet godina?

Uvidjeti je prije svega činjenicu da se puno toga u tih pet godina promijenilo i da su se promjene događale neslućenom brzinom. Osim osobnog izgleda, radnih obveza, mjesta stanovanja, novih prijatelja…, promijenilo se puno toga unutar bračnih i obiteljskih odnosa. Zaručnici su najprije postali supružnici - muž i žena. Supružnici su dolaskom djeteta postali roditelji - otac i majka. Dolazak djeteta preoblikovao je bračni par u novu obitelj, posebnu i jedinstvenu. „Stvoreno“ dijete je „tvorac“ nečega novoga! Ta činjenica međutim ne smije nipošto zavesti. Dijete jest „utemeljitelj“ obitelji, ali ne nikako njezin gospodar i kralj kojemu će svi drugi biti podložnici i službenici, obožavatelji i klanjatelji.

Svakako, treća se osoba umiješala u život para i ta osoba traži pažnju. Tako, uz već postojeću supružničku ljubav, pojavila se roditeljska, očinska i majčinska ljubav te sinovska i kćerinska ljubav. U proširenim obiteljima (djed, baka, tetka, ujak, strina), „ljubavni odnosi“ idu do neslućenih razina. No, bez obzira u kojoj se životnoj i razvojnoj fazi obitelj nalazila, potrebno je jasno istaknuti i poštivati slijedeće: nikada niti jedan oblik ljubavi ili odnosa - kao što je primjerice rodbinski odnos, ili „familijarni“ odnosno roditeljski odnos, ili nekada davno plemenski odnos - ne smije prevladati nad ili zamijeniti supružnički odnos i bračnu ljubav. Inače nastaju istinske krize i ogromne konfuzije! To osobito vrijedi onda kada se radi o specifičnim događanjima kao što su primjerice rođenje djece, njihov polazak u školu, pubertet sinova i kćeri, odlazak djece iz obitelji i ulazak roditelja u treće životno razdoblje.

Nakon pet godina braka svi članovi obitelji uviđaju zapravo veliku istinu o obiteljskoj zajednici i njezinim članovima: obitelj je promjenjiva stalnost i stalna promjenjivost na strukturnoj, funkcionalnoj i vrijednosnoj razini. Tu istinu prati jednako tako i slijedeća dužnost-obveza svih članova obitelji: svaki put kada obitelj, u svom razvojnom procesu, uđe u neku novu fazu, ona se treba rekonstruirati odnosno aktivno živjeti novonastalu situaciju koja dovodi u krizu prethodne modalitete funkcioniranja. Sidrenje u starom ustrojstvu i načinu funkcioniranja, blokira obitelj. Tada neminovno nastaju poteškoće i problemi do te mjere da neki članovi obitelji razvijaju stvarne psihološke smetnje.

Zato, biti roditelj znači kontinuirano postajanje i preoblikovanje što automatski isključuje „savršenog i završenog“ roditelja. Takvi nikada nisu niti mogu biti rješenje za eventualne obiteljske poteškoće.

 

1. Otac u društvu s djecom /razumjeti govor djece/ pomoć u psihoseksualnom sazrijevanju djeteta

„Zar ima veće dužnosti od odgajanja mladog uma i stvaranja navika kod mladih!?“ mudro postavlja to retoričko pitanje Ivan Zlatousti. Pitanje važi osobito za razdoblje nakon pete godine suživota, kada dijete ulazi u tzv. smirenu ili socijalnu dob i kada su roditelji dužni odgajati naročito djetetovu razumsku i voljnu komponentu.

Za normalan i ekvilibriran razvoj djeteta nužni su otac i majka sa svime onim što oni jesu na stvarnoj i simboličkoj razini. Bez njih, put do pune zrelosti vrlo je težak. Oni moraju biti i djelovati komplementarno i kompatibilno u svojim ulogama i funkcijama. Upravo zato se nikada ne smiju zamijeniti one bitne uloge oca i majke, jer možebitna zamjena unosi stanovitu zbrku u djetetov život sa dalekosežnim posljedicama. Nedopustiva je neka vrsta „paternalizacije“ majke ili „maternalizacije“ oca i njihovih uloga u razvoju djece neovisno o njihovoj dobi. Nedopustiva je nadasve odsutnost oca iz obitelji.

Muška i ženska figura, dakle, očinski i majčinski kodeks, afektivna i normativna funkcija tih dviju roditeljskih figura trebale bi se harmonično integrirati u odgoj sinova i kćeri. Otac u tom kontekstu nije prepreka ili prijetnja, nego je nezaobilazna karika i poziv na angažman.

Ako očevi ne modeliraju djecu, osobito muškarce, to će učiniti netko drugi: vršnjaci, „prijatelji“, ulica, javno mnijenje. Ako otac ne pripovijeda, propovijedat će netko drugi, ako se otac ne smiješi, smijuljit će se netko drugi, ako se otac ne igra ili omogući igru svojoj djeci, zabavit će ih netko drugi, ako se otac ne sjeća, sjećanje će im oblikovati ili pak izbrisati netko drugi, ako otac ne vodi i ne usmjerava, zavodit će i dezorijentirati netko drugi, ako otac ne odgovara na pitanja, odgovarat će netko drugi… Netko, ne tako „dobar“ kao otac, netko tko ne zna niti želi ljubiti kao otac.

Temeljni problem suvremenog odgoja je činjenica da je otac nažalost tek na petom mjestu ljestvice odgajatelja djece i to nakon majke, televizije, odgajatelja u vrtiću te bake i djeda. To je pogubna činjenica osobito kada je riječ o psihoseksualnom razvoju djeteta.

Važno je primijetiti da otac ne odgaja - pa ni na seksualnom planu - na akademski, informativan, distanciran način, nego je duboko involviran i odgaja svojom nazočnošću, primjerom, svojim stavovima i ponašanjem u svakidašnjem životu. Očev svijet nije prvenstveno svijet informacija, nego formacije, nije akademski, nego je življeni. Otac podučava važnim vrednotama i to konkretnim životom i jasnim primjerom.

Simbolično govoreći, otac stavlja dijete na ramena kako bi moglo proširiti obzorja, poziva ga da zakorači prema njemu i čeka ga raširenih ruku, kako bi osjetilo povjerenje… Takva očinska funkcija pomaže djetetu u stjecanju sigurnosti nužne za izlazak iz zaštitničke obiteljske „ljuske“, kako bi se to dijete osamostalilo, izvršilo zadaće, dokazalo.

Otac zapravo omogućuje djetetu da se tijekom svoga razvoja odvoji od „dviju utroba“. Kao novorođenče, od majčine utrobe, a kao odraslo dijete – mladić, od obiteljske utrobe kako bi postao punopravni član šire zajednice odnosno društvene utrobe. Sva interakcija otac-dijete, obilježena nježnošću, igrom, pratnjom i skrbi, morala bi voditi u tom smjeru. Otac na neki način denarcizira dijete. On je polagani i postupni emancipator koji postavlja jasna pravila; katkada glumi „izbacivača“ kada je dijete „previše zaštićeno“ u kući ili kada se kao adolescent povlači u svoj nimalo pristupačan i vrlo suspektan svijet videoigara ili nečega sličnoga. Odrasli mladi, a to bi trebao biti cilj roditeljskoga odgoja, moraju izići iz kuće i slijediti vlastiti životni projekt utemeljen na vlastitom identitetu, vlastitim potrebama i vlastitim talentima.

U tom smislu očinski kodeks odgajanja, i to je jedna od njegovih temeljnih karakteristika, pruža jasna pravila. Otac djetetu predaje pravila društvenoga života, granice unutar kojih je moguće kretati se, djelovati, autonomno odlučivati, tj. biti slobodan unutar unaprijed definiranih granica. Otac bitno pokazuje, usmjeruje, „normira i stabilizira“.

Nitko ne može zamijeniti roditelje, a posebno ne oca u spolnom odgoju vlastite djece. Sve odgojne i druge ustanove su samo pomoć roditeljima u njihovu poslanju. A sami roditelji moraju voditi računa o vlastitoj pripremljenosti, mogućim zaprekama te nastojanju oko vlastite psihičke i spolne uravnoteženosti. Na njih ne spada, kako već rekosmo, prenošenje informacija o spolnosti nego svjedočenje, životna inicijacija, življene vrednote. Za to je potrebno stvoriti klimu uzajamne komunikacija i ljubavi. Na roditelje spada odgovoriti na prve znatiželje djece o spolnosti. Nužno je također odgojiti vlastito dijete za vrednotu stida kako bi ga sačuvali od dviju krajnosti u spolnom ponašanju: bestidnosti i straha od spolnosti.

„Spolni odgoj nije toliko stvar spoznavanja činjenica koliko stvar usvajanja stava prema vlastitoj osobi i prema svim drugim Božjim stvorenjima“. Odatle i jasna obveza očeva: usaditi djeci pozitivno mišljenje o Božjem djelu stvaranja, istaknuti vrijednost tijela, spolnosti, poštivanja druge osobe. Na širem odgojnom planu dužni su: biti zajedno s djetetom, zadovoljiti njegovu potrebu za avanturom, poticati samokontrolu i samoregulaciju, ponuditi obzorja smisla, razviti samopoštovanje. Za to su potrebni ljubav, pažnja i podrška; to su tri očinske poruke koje najviše pomažu djetetu da se razvije i da poprimi svoj muški/ženski identitet.

 

2. Uloga oca kao vođe od predadolescencije do mladenaštva

Adolescencija je težak i ozbiljan test za provjeru bračne ljubavi i međusobne povezanosti roditelja! Puno više negoli je to infantilna (djetinja) dob.

Adolescencija je prijelazno razdoblje između dječaštva i mladenaštva odnosno zrele dobi. U adolescenciji se događaju velike fizičke, seksualne, emocionalne i mentalne promjene. U tom vremenu „drago dijete“ ne postaje doduše zločinac, ali nije ni bezazleni „zloćko“. Postaje neprepoznatljivo, gotovo „ne-naše dijete“: osorno, svadljivo, zatvoreno, uvijek s uključenim televizorom, slušalicama na ušima, upaljenim kompjuterom. Razgovara na mobitel i na mnoge druge načine; razgovara sa svima osim sa svojim roditeljima.

Zapravo, riječ je o preplašenim pojedincima punima kompleksa, na brzinu odrasloj djeci s cigaretom u ustima i pivom u ruci. To su vrlo agresivna odrasla djeca posebno osjetljiva na vlastitu slobodu za koju niti ne znaju što bi ona stvarno značila. Zato ovo razdoblje transformacije često uzrokuje - kako u „nesnošljivom djetetu“ tako i u članovima cijele obitelji - nestabilnost, osobne i pojedinačne nesigurnosti, „disharmoniju“ odnosa; stvara zapravo samo jednu od tolikih obiteljskih kriza koje valja preživjeti.

Važno je međutim shvatiti da većina adolescentnih kriza ima svoje strateške ciljeve kojih ni sami protagonisti često nisu svjesni niti to hotimično rade. Poglaviti cilj adolescentne krize sastoji se u reaktivaciji očinske figure i funkcije u procesu adolescentova rasta i sazrijevanja. Takve krize zazivaju aktivaciju očinskog kodeksa prilagođena, ne više djeci, nego adolescentima na putu prema mladenaštvu. Kriza je zapravo usmjerena na restauraciju očeve uloge i važnosti. Adolescenti u tom smislu ne žele nikakve surogate. Otac jednostavno mora biti tu!

Otac općenito a posebno za adolescenta znači sjećanje, prošlost, prethodne generacije, sigurnost, ali prije svega i nadasve orijentaciju za razvoj osobne budućnost. Jednom riječju, otac je orijentacijski pol koji osigurava osobni identitet. Konkretnije, on je onaj koji daje ime, potiče razvoj moralne svijesti i promovira jedinstvo u kontradiktornim težnjama uvijek istog pojedinca, najprije dječačića, a potom adolescenta i mladića. U tom smislu otac mu pomaže u stvaranju vlastitog autonomnog identiteta. Prati ga prema zrelom životu i vanjskom svijetu, prema „trećoj utrobi“.

Prije nego što se konačno odijeli od oca adolescent ima potrebu da bude u intenzivnom dijalogu s njim (makar nekada teškom i neugodnom) kako bi imao sigurnost pa čak i garanciju da otac nije razočaran, nego da ga cijeni i poštuje. Nema gorega sjećanja za adolescenta doli sjećanja na razočarana oca, defetista i cinika, oca koji je nestao ili se udaljio samo zato što nije razumio ili preuzeo ulogu „vođe“, svjedoka i pratitelja na putu njegova rasta i sazrijevanja.

Dvije tipične poteškoće ovoga razdoblja i ujedno prepreke za normalan razvoj adolescenata su očev pretjerano dominantni stil (radi kako ja kažem i dosta) ili pretjerano popustljivi stil (radi što hoćeš, baš me briga). Jedan očev lik je prejak, a drugi je preslab. Dužnost je očeva da, unatoč mogućim lutanjima, pronađu pravu mjeru.

Čovjek, muškarac, muž, otac koji sve druge zahtjeve podredi zahtjevima obiteljskoga života i koji se u odnosima sa ženom i djecom ponaša s muževnim dostojanstvom, bez ikakvih maskulinizama i autoritarizama, tvori privlačan model za sinove i potiče na poštivanje, divljenje i sigurnost kod kćeriju.

 

3. Muž/otac u suočavanju obiteljskih i životnih poteškoća

Lik oca kao odgojitelja, zaštitnika, branitelja, hranitelja obitelji doživio je zadnjih nekoliko desetljeća značajne promjene. Nekada su te promjene neizbježne, jer su sastavni dio onih općih promjena, a nekada su one hotimične, prepoznatljivo ideologizirane. Teško se oteti dojmu da se muškarca, muža, oca, a u novije vrijeme i djeda pokušalo istisnuti iz obitelji kao suvišak, kao nešto nepotrebno, čak opasno. Kako bilo, on (muškarac) nije više branitelj, nije graditelj, nije hranitelj, nije učitelj, jer je sve to preuzeo netko drugi i bez njegova pitanja.

Uloga oca dakle kao zaštitnika, branitelja, hranitelja, oslonca obitelji ne iščezava možda u potpunosti, ali postaje manje vidljiva. Netko neosoban, nešto previše institucionalno, netko treći, umetnuo se između roditelja i članova obitelji u rješavanju mnogih obiteljskih i životnih poteškoća.

Međutim, rezultat nekada mahnitog proganjanja očinske figure, posebno u nekim segmentima obiteljskog i društvenog života, sasvim je mršav, a na trenutke je krajnje žalostan. To najbolje pokazuju posljedice fenomena nazvanog „odsutnost oca“ iz obitelji. „Relatio finalis“ odnosno Zaključno izviješće XIV. opće redovite skupštine Biskupske sinode odlučno tvrdi: „Očeva odsutnost ostavlja teške tragove u obiteljskom životu, odgoju djece, i njihovu uklapanju u društvo. Ona može biti tjelesna, osjećajna, umna i duhovna. Zbog toga manjka djeci nedostaje prikladan uzor očinskog ponašanja“ (br. 28). Drugi primjećuju isto: „Gotovo sva naša 'problematična djeca', naša svojeglava mladež, sva ona djeca kod kojih stvari nisu išle kako treba i koja nisu krenula smjerom prema 'drugom životu na zemlji', dolaze iz domova u kojem nije bilo dobrog, uravnoteženog smisla za disciplinu i red“. A to je upravo jedna od mnogih zadaća očinske figure! Njegova je poglavita zadaća danas, barem prema sudu Apostolske pobudnice Familiaris consortio: „da osigura jedinstven razvoj svih članova obitelji. Da bi ispunio tu zadaću, potrebno je da bude velikodušno odgovoran prema životu začetom pod majčinim srcem; potreban mu je brižljivi očinski napor koji treba dijeliti sa suprugom, rad koji nikada ne razara obitelj, već učvršćuje njezino jedinstvo i postojanost, svjedočanstvo odraslog kršćanskog života koje djelotvorno uvodi djecu u živo iskustvo Krista i Crkve“ (FC 25).

Istina je da otac više ne vrši one tradicionalne uloge zadane patrijarhalnim društvom, ali on ipak ostaje nezamjenjiv i u novim, promijenjenim, demokratiziranim okolnostima. Zato i danas u svijesti djeteta otac evocira zaštitničku figuru. On je heroj. On pruža sigurnost i štiti. Nije čovjek izvanrednih moći, ali svi članovi obitelji očekuju njegovu zaštitu i vodstvo. On usmjerava. To čini na poseban način kada postavlja pravila i granice. On ohrabruje i daje snagu. Iz takvog očeva stava i ponašanja u djetetu se rađa ono životno ponašanje i stav povjerenja u samoga sebe, rađa se samopouzdanje. Otac je uvijek spreman pomoći i kompenzirati slabe točke. Uči rješavati probleme. Oca kao vođu treba odlučno i snažno poduprijeti supruga odnosno majka njihove djece.

Kada je nestalo potreba tipičnih za jednu primitivniju civilizaciju kao što je primjerice gola „fizička snaga“, „muška ruka“ u lovu, teškom radu, obrani i sl., pod očevom skrbi i zaštitom i dalje ostaje „područje vrednota, duhovnih ideja i moralnih zasada i svega onoga što se grana iz debla životne mudrosti“. Uz to on i dalje štiti i podupire suprugu i djecu kako je to radio sv. Josip u onim pogibeljnim trenucima kada je uzeo majku i dijete i odveo ih na sigurno mjesto.

Očito je, ni obiteljska zajednica ne živi „samo od kruha“. Živi od vjere, molitve, pripovijesti, povijesti, časne prošlosti…, svega onoga što je usko vezano uz oca i njegovu figuru. Njegova obveza nije više toliko materijalna nego je duhovna. Živimo u svijetu koji je na mnogo načina protu-dječji, protu-ženski, protu-bračni, protu-obiteljski, protu-starački. Svijet je to koji prijeti terorizmom, ratom, katastrofama; realna prijetnja drogama, banaliziranjem spolnosti, raznim oblicima nasilja. To je svijet u kojemu živi obitelj! Nju u takvom svijetu dužan je štititi i o njoj skrbiti upravo otac oboružan vjerom, nadom i ljubavlju.

„Kršćanski otac – načinom življenja u skladu sa svojim obiteljskim pozivom – otvara svojoj djeci put kroz džunglu suvremene civilizacije i kroz njezine zastrašujuće močvare. Neprestano radeći na produbljivanju odnosa ljubavi sa suprugom – majkom svoje djece, on pruža djeci primjer zdravog braka. Posvećujući im svoje vrijeme i pozornost, učvršćuje njihov osjećaj sigurnosti ne samo u svoju ljubav nego i u ljubav Božju“.

 

4. Kriza identiteta oca i majke kao posljedica manjka bračne ljubavi

Već smo prije istaknuli činjenicu da su supružništvo i uzajamna bračna ljubav zapravo preludij, temelj i mjera svih obiteljskih odnosa. Supružnička ljubav je stožer svega obiteljskog života. Suvišno je stoga govoriti da će manjkom ili nestankom te ljubavi doći do grozničave potražnje za izvanbračnom ljubavi, ali i za različitim oblicima unutar-bračne i obiteljske ljubavi. Tu prvenstveno mislimo na „ljubav“ između djeteta i oca, djeteta i majke. Ako nestane bračne ljubavi, nastaje perverzija, nastaju nezdrava ortaštva i suparništva, gdje svatko, a ne samo otac i majka gube svoj identitet, autonomiju, specifičnost i nezamjenjivu ulogu.

Osim toga, nedostatak bračne ljubavi ne kompenzira se samo roditeljsko-sinovskim, nego i rodbinskim odnosima i vezama. U obitelji onda nastaje neka vrsta regresije, odnosno povratak na odnose koji su nekada bili valjani, a sada postaju teret kao što je primjerice vezivanje supruga/e uz svoju majku ili prethodnu obitelj, ili, kada je riječ o starijoj već oženjenoj i udatoj vlastitoj djeci, miješanje u njihove odnose i obitelji. Nestankom bračne ljubavi rađa se posvemašnja dezorijentacija, ne samo strukturna i funkcionalna, nego i vrijednosna.

To se može dogoditi svim partnerima, ali se posebno događa onim partnerima koje je pojela uloga roditelja. U toj su se ulozi očito malo pogubili, emotivno udaljili. Ne otvaraju se više jedno drugome, ali su sve to tobože prihvatili i toleriraju radi djece. Dobro je ako to stanje uvide navrijeme, priznaju ga i počnu rješavati. Dobro je ako nastoje pronaći odgovor na vrlo jednostavno pitanje: zašto su se udaljili jedno od drugoga. Loš su izgovor djeca, školarci, adolescenti, mladi. Istina je da su oni važni u obitelji, ali nisu najvažniji. Najvažniji su supružnici i supružnički odnos i njihova uzajamna ljubav. Bijeg od uloge supruga u ulogu roditelja, uvijek je poguban, ne samo za partnere, nego i za sve članove obitelji. Takvo ponašanje rodilište je starih momaka i cura koji će ostati uvijek na infantilnoj razini jer su ih njihovi roditelji, ne uvijek ali u mnogim slučajevima, takvima učinili. Zarobili su ih možda i nesvjesno kako bi sebi osigurali sigurnu i bezbrižnu starost. To onda nije roditeljstvo.

 

5. Djeca odlaze, brak ostaje

Imati djecu znači istovremeno spremati se na njihov odlazak i osamostaljenje. To je u konačnici i smisao roditeljskog rađanja i odgoja. Razdoblje praznoga gnijezda ili sijedih vlasi dolazi neminovno, prije ili kasnije. Ne bi trebalo iznenaditi nikoga. Vrijeme bračnoga para koje slijedi je vrijeme kojemu savršeno pristaje lijepa definicija ljubavi sv Tome Akvinskoga: „Ljubiti znači htjeti dobro drugome“.

Već u razdoblju intenzivne skrbi za adolescente i mlade, brčni par je mogao naslutiti ovu dinamiku: dok mladi fizički cvjetaju, „stariji“ već kroče putem ocvalosti. Dok se adolescenti nalaze u fazi projektiranja i planiranja vlastitoga života, roditelji se nalaze u fazi provjere ostvarenih ili neostvarenih projekata. Dok adolescenti rastu i ostvaruju svoju autonomiju, očevi i majke osjećaju gubitak roditeljske moći. Vlastita fizička snaga i lik su u silaznoj putanji. I najvažnije: dok mladi odlaze, oni ostaju! Vraćaju se samima sebi. Vraćaju se, premda znatno izmijenjeni, svojim počecima. Ako tu stvarnost ne prihvate svjesno, sasvim je moguće da se i ne vrate jedno drugome. Tim više što u tom razdoblju – kada je roditeljske zauzetosti sve manje a sve više slobodnog vremena - vrebaju različite devijacije pogubne za bračnu i obiteljsku stabilnost: konflikti, traženje novog partnera, druga adolescencija, rastava, pretjerane fizičke vježbe i različiti estetski zahvati kako bi izgledali mlađi, pretjerani rad i zaokupljenost poslom, pad u depresiju.

Pogrešno je što partneri u tom vremenu investiraju svo svoje slobodno vrijeme u aktivnosti koje su izvan života u dvoje. Ako se to dogodi, njih dvoje će se početi osjećati kao dvoje stranaca pod istim krovom, ili u najboljem slučaju kao brat i sestra, što oni prvotno nisu.

Uvijek a naročito sada roditelji imaju potrebu ponovno investirati u par. Kuća se ispraznila a oni su ostali sami izvan svojih roditeljskih i mnogih drugih obiteljskih uloga. Trebaju zato uložiti stanoviti napor i vratiti se na početke, na izvore supružničke ljubavi. Moraju razbiti rutinu i ponovno dijeliti vrijeme i prostor, intenzivirati vlastiti odnos spašavajući prostore vlastite emotivne i fizičke intimnosti. To zapravo znači elaborirati na ispravan način i u duhu uzajamne ljubavi nastalu krizu učvršćujući ponovno vlastitu bračnu intimnost. Potrebno je redefinirati identitete starih partnera.

Osobe ispražnjenog gnijezda i prosijedih vlasi imaju priliku, ali i nasušnu potrebu da ponovno otkriju stare interese ili da izgrade nove. Imaju potrebu u promijenjenim okolnostima razumjeti tko su, koji su njihovi vlastiti prioriteti i što još žele od života. O odgovoru na ta pitanja ovisit će i strukturiranje vremena u danima koji im još preostaju i tako možda potvrditi činjenicu s početka, dragu onima koji vjeruju u ljubav: da ljubav može trajati i više od pet godina.