7. Brak i obitelj poslije pet godina braka

CILJEVI

  •  osvijestiti situaciju suočavanja muža/oca sa različitim obiteljskim i životnim poteškoćama,
  •  prepoznati oca kao onoga tko razumije govor djece i pomaže im u njihovom sazrijevanju od predadolescencije do mladenaštva,
  •  pronaći način rješavanja krize roditeljskog identiteta uslijed manjka bračne ljubavi i način očuvanja braka nakon odlaska djece.


MOLITVA

Sveti  Josipe, vjerni hranitelju Božjeg Sina, djevičanski zaručniče Majke Božje, moćni zaštitniče svete Crkve i naše domovine! Sebe i sve svoje stavljam pod Tvoju osobnu zaštitu. Pomozi mi, da u svojoj dnevnoj zaposlenosti nikada ne smetnem s uma Boga; da svako zlo u sebi nadvladam i trudim se oko dobra, da molitvu iznad svega cijenim i pobožno je obavljam; da svoje bližnje iskreno ljubim i u svemu potpuno kršćanski živim.

Za ljubav koja Te s Isusom i Marijom vezala, molim te, da se očinski za me pobrineš.

Pomozi mi , da živim kao pravo dijete nebeskog Oca te po Tvom zagovoru postignem jednom milost sretne smrti. Amen.


MOTIVACIJA

Nakon prvotnog bračnog zanosa i poteškoća koje se javljaju u prvim godinama braka, mogli bismo kazati da bračna zajednica ulazi u svojevrsnu drugu fazu. Obitelj se poslije pet godina suočava s novim poteškoćama i izazovima, što se na poseban način odražava na očeve. Brižnost, odgovornost, podrška, sigurnost, razumijevanje, prilagodljivost, stabilnost, samo su neka od očekivanja koje pred nas stavlja suvremeno očinstvo.

Za razgovor:

  • S kojim se poteškoćama supružnici suočavaju nakon pet godina braka? 
  • Pred očeve se postavljaju brojna očekivanja. Koje očekivanje je, prema vama, najteže ispuniti? Zašto?


UVOD/NAJAVA TEME

Obitelj je povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece. Suvremeni kršćanski otac mora biti čovjek vjere, nade i ljubavi! Vjera, nada i ljubav: bez njih niti jedan otac ne bi uspio dugo odolijevati izazovima svog poziva. Na današnjem susretu pokušat ćemo osvijestiti važnost zajedničkog napora u očuvanju obiteljskog sklada i zajedništva unatoč problemima koji se mogu pojaviti poslije pet i više godina od sklapanja braka i osnivanja obiteljske zajednice. 

Za razgovor:

  • Držite li i vi da su vjera, nada i ljubav važne za kvalitetnu realizaciju suvremenog očinstva?
  • Kakva su vaša iskustva s ulaganjem zajedničkih unutarobiteljskih napora u prevladavanju problema i izazova?


OBRADA TEME

Otac koji razumije govor djece i pomaže im sazrijevati  

Plodnost bračne ljubavi ne svodi se samo na rađanje djece već se proširuje na njihov moralni odgoj i duhovno oblikovanje. Odgojno djelovanje roditelja, a posebno oca, toliko je važno da se teško može ičim nadomjestiti. U dobi djetinjstva očinska se ljubav osobito iskazuje u skrbi i pažnji pri podizanju djece te zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. Očinska ljubav i pažnja tijekom odrastanja djece pomaže im da se pravilno služe razumom i slobodom.

Otac mora razumjeti govor i potrebe svoje djece. Razumijevajući ih, sposoban je na njih kvalitetno odgovoriti, što pozitivno utječe na razvoj povjerenja i samopouzdanja kod djece. Na taj način napravljen je temeljni odgojni korak, posebno važan za rast i sazrijevanje malenih. Otac treba biti heroj u u njihovim očima. Ta uloga temelji se na njegovoj pozitivnoj i jasnoj ulozi u domu. Otac je, također, pozvan biti učitelj - svakim kontaktom, on dijete podučava, verbalno i neverbalno, vlastitim primjerom. Pozvan je, usprkos generacijskom jazu, pokazivati mu kako se nositi s problemima. Svoju djecu treba smatrati djecom Božjom te ih poštivati kao ljudske osobe. Treba ih odgajati u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako je i sam poslušan volji Oca nebeskoga. Božje očinstvo izvor je ljudskog očinstva; na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja.  

Poštovanje što ga djeca iskazuju svom ocu i majci hrani se naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed. U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od temeljne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor obitelj nazvao „Ecclesia domestica – Domaća Crkva“. U krilu obitelji očevi, zajedno s majkama, trebaju za svoju djecu riječju i primjerom biti prvi vjerovjesnici i odgajatelji u vjeri.

Za razgovor: 

  • U kojoj ste dobi s djetetom počeli voditi „ozbiljnije” razgovore? U kojim područjima djetetova života najviše sudjelujete: školske obveze, slobodno vrijeme, odgoj u vjeri, zdravstvena i socijalna skrb za dijete i dr.?
  • Nastojite li biti dosljedni u svojim stavovima, zahtjevima i odgojiteljskim smjernicama? Usklađujte li svoje očinske stavove i zahtjeve s majčinim?
  • Koristite li u odgoju svog djeteta samo verbalnu komunikaciju ili to nastojite činiti i vlastitim primjerom?


Ostvarivanje uloge muža i oca kroz odgoj djece

Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj su nježnost, opraštanje, poštovanje, vjernost i nesebično služenje pravilo života. Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva poučavanje u odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode. Na roditeljima je, također, teška odgovornost pružati djeci dobar primjer. Priznajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati: „Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom... Tko valjano odgaja sina, imat će od njega koristi“ (Sir 30,1-2). „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim“ (Ef 6,4). Krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji izvršava se sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi.  

Obiteljski je dom prva škola kršćanskog života i bogatije čovječnosti. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom praštanju i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života (KKC 1657). Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača ljubav u obitelji. S druge strane, i djeca pridonose roditeljskom rastu u svetosti. Svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost. To zahtijeva ljubav Kristova (KKC 2227).

Za razgovor:

  • Kako i u kojoj mjeri na kvalitetu vašeg odnosa s djecom utječu profesionalne obveze i briga za ekonomsku stabilnost obitelji? Umanjuju li zdravstveni, financijski ili neki drugi problemi unutar obitelji intenzitet vašeg odgojiteljskog napora?
  • Mijenjate li svoj „odgojiteljski stil” uslijed pojave problema i usklađujete li ga sa novonastalim situacijama?
  • Dolazi li do raskoraka u odgojnim mjerama kod vas i supruge? Tražite li u „kriznim situacijama” dodatnu stručnu ili duhovnu pomoć za odgoj vašeg djeteta?


Kriza roditeljskog identiteta uslijed manjka bračne ljubavi

Članovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajedničkog dobra njezinih članova i društva, u obitelji postoje različite odgovornosti, prava i dužnosti (KKC 2203). Spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno je povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici (GS,48).

Brak nije statična ustanova, već dinamičan proces. Pravi brak je otvoren za nove spoznaje i nove mogućnosti. Bračnim drugovima otkriva uvijek nešto novo. Međutim, najveća opasnost za današnji brak nije nevjera, već dosada i ravnodušnost kad nestaje ono “jedno s drugim”, a nastupa “jedno pokraj drugog”, kad sve postaje rutinski, usput, reda radi. Braku prijete sebičnost, tvrdoća srca, nepoznavanje naravi i psihologije muškarca i žene te značaja samog braka. Nije onda čudno da u braku nastaju krizne situacije.

Najveća snaga braka je duhovna zajednica s Bogom i jednog bračnog partnera s drugim. Bračne krize nastaju upravo zbog toga što se gube tradicionalne veze s religijom, što se u braku svjesnije ne osjećaju one vrijednosti koje su u Bogu, već se daju prednosti ljudskim vrijednostima.

Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog u početku stvorio. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu shvatiti izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskog života.

„Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti“ (Ef 5,25-26).

Za razgovor:

  • Mislite li da prisutnost djece pojačava ili smanjuje bračnu ljubav muža i žene?
  • Utječe li duljina„bračnog staža” na promjenu odnosa između vas i vaše supruge? U kojem smislu?


Izazovi očuvanja braka nakon odlaska djece

Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni put. Te nove odgovornosti dijete bi trebalo preuzimati u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. Roditelji bi trebali voditi računa da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnovati obitelj (KKC 2230).

Rastući, djeca će i dalje poštovati roditelje. Predusretat će njihove želje, često tražiti njihov savjet. Prihvaćat će njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga (KKC 2217).

Odlazak djece iz roditeljskog doma ponekad može prouzročiti i stanovitu krizu bračnih odnosa. Neki se roditelji jednostavno ne znaju nositi sa sindromom „praznog gnijezda“, dok drugi tu situaciju puno lakše prihvaćaju. U svakom slučaju, umjesto da žale zbog odlaska djece, supružnici bi trebali osjećati zadovoljstvo zbog podizanja uspješne i samostalne djece koja su spremna odvojiti se i izgrađivati svoj život. Umjesto projiciranja vlastitih strahova na dijete i uspoređivanja njegovog života s vlastitim, roditelji bi se trebali koncentrirati na načine kojima mu mogu u tome pomoći, kroz poticanje njegove neovisnosti te pružanje ljubavi i podrške. Ponekad je poželjno potražiti pomoć  svećenika i duhovnika te priznati kako nas i zbog čega odlazak djeteta pogađa. Tako ćemo moći čuti i tuđa iskustva, osjećati se manje usamljeno i dobiti potrebnu podršku.

Za razgovor:

  • Kako biste opisali sintagmu „sindrom praznog gnijezda“?
  • Mogu li, prema vašem mišljenju, supružnici naći novi smisao braka i nakon odlaska djece?
  • Žale li supružnici zbog propusta u odgoju svoje djece ili uglavnom smatraju da su napravili najbolje što su mogli?


ZAKLJUČAK

Otac pruža svoju ljubav prihvaćajući svakog člana obitelji kao osobu, služeći im u nježnosti i potičući ih na usavršavanje za zemaljsko i vječno dobro. Djetetu je potreban brižan otac pun ljubavi kroz sve godine njegova odrastanja. Otac poučava svoju djecu u vjeri. Njegova je odgovornost i zadaća omogućiti djeci da napreduju u mudrosti, zrelosti i milosti pred Bogom i pred ljudima (usp. Lk 2,52). Otac služi svojoj obitelji kao Kristov poslanik, odgaja svoju djecu u Kristu, stegom ukorijenjenom u ljubavi s ciljem postupnog osamostaljenja.

Očinstvo je poziv na svakodnevnu svetost: kroz iskustvo braka, u podizanju obitelji, prihvaćanju Boga u darovanoj djeci, obavljajući svoj svakodnevni posao, njegujući svoju Crkvu u malom. Otac treba biti svjestan da ništa nije njegovo već Božje i da se svime treba služiti u Božje svrhe - tada će biti siromašan duhom i istinski blagoslovljen.


ZADATAK/AKTUALIZACIJA:

  • Odlika je pravog oca imati osjećaj odgovornosti za tjelesnu i duhovnu dobrobit drugih članova obitelji. Takav otac razumije govor djece i pomaže im u njihovom sazrijevanju. Jeste li i u kojoj mjeri spremni pokazati takvu ljubav i velikodušnost prema članovima obitelji?
  • Naša nas vjera potiče da je živimo u svakom segmentu našeg života, pa tako i u onom bračnom i roditeljskom. Što vam pomaže da bračne i roditeljske probleme rješavate u svjetlu vjere i Crkvenog nauka? Koliko ste spremni prihvatiti „bračni i roditeljski križ, “noseći ga vedro i s radošću?
  • Svaki je brak poseban i svaka je kriza posebna, no bit braka uvijek ostaje ista – zajedništvo u ljubavi. Što morate poduzeti da u očuvanju tog zajedništva na zasluženo mjesto postavite molitvu i ispovijed, razgovor i savjetovanje?


LITERATURA:

  • Baloban, J., Crkvenost i obitelj pred izazovima, Glas Koncila, Zagreb, 2006.
  • Ivan Pavao II., Familiaris consortio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.
  • Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994.
  • Tamarut, A., Crkveno lice obitelji, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, str. 745 – 768.

 

Priredio: Petar Kelvišer


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija