Brak i obitelj u Direktoriju za obiteljski pastoral

Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj iz 2002. godine  temeljni je dokument Hrvatske biskupske konferencije za područje obiteljskog pastorala. Pored uvodnih i zaključnih razmišljanja Direktorij ima sedam velikih cjelina:

I. Božji naum o braku i obitelji (br. 2-13 )
II. Čovjek u braku i obitelji – put Crkve (br. 14-20)
III. Poslanje obitelji u Crkvi i u društvu (br. 21-33)
IV. Situacija braka i obitelji u Hrvatskoj (br. 34-38)
V. Crkveno djelovanje za brak i obitelj (br.39-65)
VI. Djelatnici i strukture obiteljskog pastorala (br.66-73)
VII. Ženidba i obitelj u kanonskom i partikularnom pravu (br. 74-87)


Promatrajući situaciju mladih, Direktorij primjećuje kako na njih uvelike utječu novonastale prilike i promijenjeni društveni odnosi. Osim njihove primarne obitelji na mlade utječu i tzv. delegirani odgojitelji, a osobito se snažno osjeća utjecaj sredstava javnog priopćivanja. U njihovom vjerskom životu često je prisutno selektivno kršćanstvo, kada oni iz kršćanskih vrednota uzimaju samo ono za što im se čini da odgovara njihovoj vlastitoj osobi i okolnostima u kojima žive. I upravo zbog nedostataka sigurnih oslonaca koji su nekada postojali u društvu i obitelji, mladi se danas često osjećaju izgubljeno i dezorijentirano.

Direktorij naglašava da se uvođenje u život i daljnja priprava na ženidbu treba odvijati prije svega u vlastitoj obitelji. Daljnja priprava započinje «već od djetinjstva mudrom obiteljskom pedagogijom koja ide za time da pomogne djeci otkriti same sebe kao bića obdarena bogatom i složenom psihologijom i posebnom osobnošću, s vlastitom prednošću i nedostacima (DHBK,br.41.).» U toj odgojnoj zadaći obiteljima  trebaju trajno biti od pomoći i na raspolaganju crkvene i društvene institucije.

Bliža se priprava na ženidbu, u nedavnoj prošlosti, obavljala uglavnom u obitelji, a danas u tome sve veću ulogu ima Crkva i neke društvene institucije. U bližu pripravu ulazi Tečaj priprave na ženidbu koji se ne bi smio odgađati sve do neposredne priprave, tj. do mjesec dana prije vjenčanja, kako je u nas česti slučaj. Tečajevi su pomoć mladima koji ozbiljno razmišljaju o ženidbi, stoga bi oni trebali biti barem godinu dana prije vjenčanja. Valja ih «organizirati tako da se zaručnicima omogući djelatno sudjelovanje kroz razgovor, rad u skupinama i kroz molitvu (DHBK,br.42.).»

Neposredna se priprava odvija u župi. U idealnom slučaju, mladi bi se trebali javiti župniku i započeti neposrednu pripravu godinu dana, odnosno bar šest mjeseci prije vjenčanja. Uz župnika u pripravi trebaju sudjelovati «i osvjedočeni kršćanski bračni parovi koji će mladima dati svjedočanstvo vjere i življenja svojega posebnog kršćanskog poziva (DHBK,br.43.).» Neposredna priprava predstavlja svojevrsnu sintezu dosadašnjeg puta, a uključuje i liturgijsku pripremu, sređivanje potrebne pravne dokumentacije i, ukoliko je to moguće, duhovnu pripravu za više parova. Direktorij predlaže da daljnja priprava započne barem godinu dana prije vjenčanja, a bliža šest mjeseci ili godinu dana.

Direktorij upozorava i na fenomen tzv. «produženog zaručništva», koje nerijetko poprima oznake bračnog života, što je povezano s općom krizom bračnih i obiteljskih vrednota. U ovom segmentu dosada nije bilo nekakvog posebnog djelovanja. Crkva nastoji mladima zaručništvo pa i ono produženo predstaviti kao vrijeme rasta, odgovornosti i milosti. Nudeći im različite duhovne sadržaje, Crkva ih želi usmjeriti prema pravim sadržajima i vrednotama ovoga vremena.

Ženidba je sakrament po kojem dvoje ljudi započinju novu životnu stanicu tijela Crkve, novu «kućnu Crkvu». Stoga je slavlje ženidbe slavlje cijele župne zajednice. Direktorij ističe da je redoviti način slavlja ženidbe upravo vjenčanje u sklopu euharistijskog slavlja jer postoji snažna nutarnja veza između ženidbe i euharistije. (Usp. DHBK,br.43.)

Govoreći o mješovitim ženidbama, Direktorij ističe kako se po sebi takve ženidbe ne savjetuju, ali  sklopljene uz potrebno dopuštenje biskupa, mogu imati i pozitivno ekumensko značenje, kako se navodi i u pobudnica Familiaris consortio. Kada se govori o vjenčanju nevjerujućih kršćana, Direktorij doslovno navodi Familiaris consortio, određujući da po samoj naravi stvari imaju pravo na vjenčanje u kanonskom obliku i kršćani koji su zapustili svoju vjeru, ali ne i nauk o bitnim svojstvima ženidbe kao što su jednost, nerazrješivost i usmjerenost prema rađanju djece. Ovime Dokument podsjeća da je ženidba «sakrament zbilje koji postoji već u redu stvaranja (DHBK,br.49.).»

Osnovni je cilj posliježenidbenog  pastorala pomoći bračnim drugovima i obiteljima da neprestano rastu u svojoj bračnoj ljubavi. Jednako tako im se želi pomoći u izgradnji njihovoga zajedništva koje proizlazi iz ljubavi. Crkva smatra obiteljski pastoral svojom prvom zadaćom. Temeljni sadržaj pastorala obitelji sastoji se u pomaganju «supruzima i obitelji da razviju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv i posebno Božje poslanje u svijetu i u Crkvi (DHBK,br.50.).»

Posebno se ističe važnost pastorala mladih brakova i obitelji. Život je mladih supružnika u počecima nadasve osjetljiv jer je obilježen početnim usklađivanjem u zajedničkom životu i dolaskom djece i iskustvom roditelja. Mladi je bračni par često zaokupljen brigama oko vlastitog stana i posla, kao i materijalnim brigama. Pritisnuti svakodnevnim brigama  oni se često razočaraju i pokolebaju na putu kojim su upravo krenuli. Zbog svega toga potrebno je da župna zajednica prihvati takve bračne parove i obitelji da ih prati, pomažući im na početku njihovoga zajedničkog života. U tom pravcu u župnoj zajednici trebali bi postojati «posebni sadržaji i oblici rada s mladim obiteljima. (DHBK,br.51.).»

Posebno se ističe važnost uspostave i djelovanja katoličkih obiteljskih savjetovališta u kojima mladi bračni parovi, među ostalim, mogu dobiti informacije i o prirodnom načinu planiranja obitelji. Istodobno ta savjetovališta moraju biti na usluzi svim bračnim parovima u trenucima životnih teškoća  i kriza, neovisno o njihovoj (ne)konfesionalnoj pripadnosti.

Brak je po sebi usmjeren prema rađanju djece, a to podrazumijeva odgovorno roditeljstvo u skladu s već poznatim načelima izrečenim u enciklici Humanae vitae. Crkva ima želju vrednovati istinske vrednote bračnog života te pomagati roditeljima kroz različite institucije: seminare, savjetovališta, podupiranjem raznih obiteljskih pokreta, sudjelovanjem u vrtićima i školama.

Brakovi u teškim i neregularnim situacijama. U ovakvim slučajevima Crkva u svojem djelovanju zauzima stav: vjernost Bogu i vjernost čovjeku, tj. ne udaljavajući se od Božjega nauma o braku i obitelji, Crkva ipak želi biti bliska čovjeku koji se našao u životnim teškoćama. Direktorij poziva pastoralne djelatnike da osobe s teškoćama u braku i osobe u neregularnim bračno-obiteljskim situacijama trebaju «prihvatiti s razumijevanjem i Kristovom ljubavlju i empatijskim pristupom (DHBK,br.58.).»

Pod time se podrazumijeva upoznavanje stvarne situacije u kojoj se dotična osoba nalazi, kako bi se moglo vidjeti o kakvoj je teškoći riječ, koji su njezini uzroci i kakve posljedice donosi. Pastoralno djelovanje crkvene zajednice, u takvim prilikama, može ići u dva smjera. Ako je moguće, popraviti teškoće koje su se pojavile, i drugo, nastojati preventivno i odgojno djelovati da se u budućnosti ne bi pojavile takve situacije. Među posebne se situacije ubrajaju: kršćani koji su sklopili samo građansku ženidbu, izvanbračne zajednice života, rastavljeni, rastavljeni i ponovno civilno vjenčani, civilno vjenčani, rastavljeni pa zatim vjenčani civilno i crkveno. Tu se nalazi i problematika razdvojenih i izbjegličkih obitelji, obitelji na radu u inozemstvu. 

U šestom dijelu (DHBK,brr. 66-73) Direktorij govori o djelatnicima i strukturi obiteljskog pastorala. Crkva smatra da su «kršćanski supruzi po milosti i poslanju sakramenta ženidbe nositelji (subjekt) obiteljskog pastorala (DHBK,br.66.)»

Osim bračnih drugova postoje i drugi djelatnici obiteljskog pastorala koji su to po svojim karizmama, službama i odgovornostima u Crkvi, kao što su biskupi, svećenici i đakoni, redovnici i redovnice.

U obiteljskom pastoralu posebno mjesto imaju laici specijalizirani za takvo pastoralno djelovanje: liječnici, pedagozi, psiholozi, pravnici, obiteljski savjetodavci. Među svim spomenutima posebno mjesto pripada kršćanskim supruzima i kršćanskim obiteljima u obiteljskom pastoralu.

Zbog vrlo širokog polja rada u obiteljskom pastoralu, potrebno je ustrojiti određene strukture na razini pojedinih biskupija, pastoralnih regija, dekanata i pojedinih župa, kao što su Vijeća za obitelj Hrvatske biskupske konferencije,  Nacionalni ured za brak i obitelj, Biskupijski odbor za pastoral braka i obitelji.

U svakom dekanatu mora postojati tijelo za obiteljski pastoral koje će – u suradnji s Biskupijskim uredom za pastoral braka i obitelji – djelovati na svom području. Na čelu takvog tijela bit će svećenik ili stalni đakon i jedan bračni par. U okviru župnog pastoralnog vijeća  treba postojati odbor za brak i obitelj koji će voditi jedan bračni par sa svojim suradnicima.

Crkvena bračna – obiteljska savjetovališta predstavljaju iznimno važnu instituciju u provođenju obiteljskog pastorala.

U zaključku (DHBK, br. 88) još se jednom naglašava kako je potrebno «pratiti rast i razvoj svakog čovjeka u braku i obitelji, slijedeći njegov osobni rast i razvoj te rast i razvoj svakog braka i obitelji sa svim njihovim posebnostima, i to 'korak po korak'.» To zahtijeva sustavni rad mnogih jer samo zajedničkim djelovanjem, sustavno i na dužu stazu, moći će se vratiti povjerenje mladima, zaručnicima, bračnim parovima i obiteljima «da će biti podupirani u osnivanju bračne i obiteljske zajednice, da će njihovi brakovi biti pomagani i svojem sazrijevanju.»


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija