Enciklika Humanae vitae o braku i obitelji

Kada je dugo očekivana enciklika Humanae vitae 25. srpnja 1968. ugledala svjetlo dana, pokrenula je lavinu pitanja o kojima su kršćani i nekršćani godinama vodili rasprave. U središtu rasprava bilo je pitanje o «načinu ispravnog reguliranja poroda». Sve rasprave i polemike mogu se staviti pod zajednički nazivnik «dopuštenosti» ili «nedopuštenosti» sredstava za pravilno reguliranje poroda.
 
Premda je glavno pitanje vezano uz encikliku Humanae vitae moralno pitanje reguliranja začeća, ono se ipak nakon objavljivanja Enciklike na poseban način odrazilo na pastoral braka i obitelji, odnosno na život kršćana u braku i na konkretnu pastoralnu praksu diljem svijeta.
 
Sadržaj Enciklike «Humanae vitae»

U prvom dijelu (br. 2 – 6) naglašeni su novi vidovi problema vezani uz regulaciju i prenošenje ljudskog života, stavlja se naglasak na dosljednost u kontinuitetu i nadležnost Učiteljstva u vezi s tim pitanjima, pa makar se radilo samo o pitanjima prirodnog moralnog zakona: «I naravni zakon je, naime, također izraz Božje volje, i njegovo je vjerno vršenje isto tako ljudima potrebno za vječno spasenje (HV, br.4.).» 

U drugom dijelu (br. 7 – 18) nalaze se doktrinalna načela, u kojima je i bit dokumenta. Ovaj dio predstavlja srž same enciklike. Naglašava se da je bračna ljubav «prije svega potpuno ljudska ljubav, a to znači istodobno i sjetilna i duhovna. Ona, dakle, nije puki nagon naravi ili osjećaja, nego je također u prvom redu čin slobodne volje, koji ide za tim, da se u radostima i bolima svakidašnjeg života ne samo održi nego i da raste, tako da bračni drugovi postanu jedno srce i jedna duša i da zajednički postignu svoje ljudsko savršenstvo(HV, br.9.).» Ne dovodi se u pitanje princip koji je postavljen na Koncilu, o poslanju «odgovornog roditeljstva (HV, br.10.).» Dopuštaju se sredstva liječenja kada je to potrebno «pa i ako bi odatle nastalo, makar predvidivo, sprečavanje plodnosti, pod uvjetom da to sprečavanje ni iz kojega razloga ne bude izravno namjeravano (HV, br.15.).» Enciklika prihvaća korištenje neplodnih dana radi ograničavanja poroda, kada se radi o valjanim razlozima za to: «Ako dakle postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, zbog razloga koji potječu bilo iz tjelesnog ili duševnog stanja bračnih drugova, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi brigu o prirodnim mijenama, koje su imanentne moćima rađanja, te imaju ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima, i na taj način tako regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela (HV, br.16.).» U Enciklici se poziva na poštivanje normi prirodnog ćudorednog zakona onako kako ga tumači crkveno Učiteljstvo. Na temelju prirodnog zakona Crkva «uči da je potrebno da svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje života (HV, br.11.).» Ova središnja misao cijelog Dokumenta slijedi iz načela koje se «temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti. (HV, br.11.).»

U trećem dijelu (br. 19 – 30) enciklike posvećuje se velika briga pastoralnim zaključcima. Papa donosi direktive i apele raznim kategorijama osoba (javnim vlastima, znanstvenicima, kršćanskim supruzima, obiteljima, liječnicima i medicinskom osoblju, svećenicima, biskupima). Karakteristična crta trećega dijela pisma je pastoralna mudrost i blagost i to sasvim drukčija od one koja se mogla susresti u enciklici Casti Connubii Pija XI. Pastiri nisu pozvani da prijete i osuđuju, nego da naučavaju, da razumiju, da praštaju i savjetuju ženidbene drugove, da ih privode praksi sakramentalnog života, osobito praksi primanja Euharistije.

Cjelovitost ove enciklike može se shvatiti u svjetlu bračne ljubavi na način kako je prikazuje Drugi vatikanski sabor. Papa u Enciklici želi prikazati uzvišenost ljudske ljubavi, koja se u braku i u bračnim odnosima izražava i na seksualan način. Na istu razinu, u Enciklici, stavljena je bračna ljubav i prokreacija jer svaki bračni čin treba biti otvoren rađanju. U temelju nauke Humanae vitae stoji potpuna vizija čovjeka, sastavljena od duše i tijela, u perspektivi njegove zemaljske egzistencije i određenja za vječni život. U toj se perspektivi i bračna ljubav pokazuje kao odraz Božje ljubavi u ljudima koja sjedinjuje bračne drugove međusobno i s Bogom. Bračna je ljubav po svojoj vlastitoj naravi upravljena na to da produži samu sebe, ukoliko je ona sjedinjenje dvaju tijela i dviju duša, tj. dviju osoba, određena za prenošenje života i za rađanje djece, koja su najveći dar braka. Tu se vidi veličina bračne ljubavi koja sjedinjuje dvije osobe u svjesnom osjećaju volje. Taj je osjećaj duboko ljudski i posvećen milošću dobiva božansku vrijednost.

© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija