2. Biblijska antropologija - odgovor vjere

CILJEVI:

  • posvijestiti naravnu istovjetnost i dostojanstvo muškarca i žene kao „slike Božje“,
  • naglasiti upućenost muškarca i žene na zajedništvo u ljubavi, te ulogu žene kao supruge, majke i odgojiteljice,
  • istaknuti prisutnost očinskog i majčinskog u Trojstvenom Bogu kao njihovom izvoru, a Mariju kao model i arhetip uzorne žene,
  • potaknuti žene na uočavanje i afirmiranje „genija žene“ u Crkvi i društvu..

 

MOLITVA:

Gospodine, Ti koji poznaješ srca i traženja u dubini svake duše, danas te želim moliti za svog supruga, koji je tako mio mome srcu, koga sam željela i izabrala na stranicama svog života. (…) Daj mi sposobnost da ga shvatim i volim, a da ne težim da ga promijenim, nego radije da ga cijenim. Da ga mogu popraviti s razboritošću i hodati uz njegov bok, poštivajući njegovu osobnost i naše razlike. Da ga volim i svaki dan vodim svojim molitvama i primjerom do našeg cilja, a to je nebo, gdje će ljubav biti vječna. Neka u njemu mogu pronaći izvor ljudske ljubavi. Da njegovo srce ne bude uznemireno, i da naša srca u istom ritmu spajaju vlastite otkucaje, kako bi oni koji s nama dijele život u nama vidjeli ljepotu Božje ljubavi.

 

MOTIVACIJA:

Legenda o pameti i srcu

Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, prvo im je odlučio podijeliti pamet. Pritom nije ni pomislio da bi se moglo dogoditi da neki u red stanu i po nekoliko puta, neki nijedanput, smatrajući da im takvo što i ne treba, te da neki zakasne.

Kad su oni koji su zakasnili došli pred Boga, Bog ih je ljubazno saslušao i obećao to nadoknaditi na neki način. Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao njih. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im ga dao odviše, reče im: „ Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca, jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.“ (prema S. Lice: „Anđeoske priče“)

 

UVOD/NAJAVA TEME:

O umjetničkoj, posebno glazbenoj vrijednosti te o dubini sadržaja teksta pjesme koji je bio podloga mnoštvu naših ideja i nadopuna moglo bi se raspravljati, ali taj ćemo zadatak prepustiti onima koji se stručno bave poezijom i glazbenim znalcima. Netko će zacijelo sadržaj pjesme doživjeti trivijalnim, površnim i bez ikakve dubine, ali svi bismo se mogli složiti da tekst pjesme na humorističan i gotovo karikaturalan način izriče mnogolike, spojive i nespojive uloge žene u suvremenom društvu. Raznolikost riječi koje ste odabrali kao nastavak teksta pjesme svjedoči o mnogolikoj, a često proturječnoj i u sebi gotovo nepomirljivoj slici žene kakvu doživljava i percipira suvremeno društvo. Zapadni kulturni krug, u čijem ozračju obitavamo, odnedavna se bespoštedno obrušio na vrijednosti koje su ga izgradile i na kojima počiva. Ni uloga žene, koju su mnoge kulture ovjenčale naslovom majke, izvora i nositeljice života, nije ostala pošteđena, nego se našla na vjetrometini preispitivanja i udara novih ideologija, misaonih struja i stilova življenja. Novi misaoni i idejni pravci, koji svoju novost ističu u opreci i poništavanju svega prethodnoga, polaze uglavnom od ideje da ženi vraćaju njezino prethodno umanjeno ili čak dokinuto dostojanstvo, oslobađajući je okova njezine tradicionalne i dugim nizom stoljeća ustaljene uloge u društvu. Sraz novih i starih ideja zbunjujući je, osobito mladim ženama koje tek grade svoj identitet i preispituju svoje mjesto u svijetu neprekidnih promjena. Stoga će središnja tema našeg susreta biti promišljanje i vrjednovanje izazova koje dominantna kultura današnjeg zapadnog kruga, koju možemo najopćenitije definirati kulturom provizornosti i privremenosti, stavlja pred suvremenu ženu.

Za razgovor:

  • Kako vas se dojmila ova priča?
  • Poznajete li tumačenje prema kojemu je žena „prikraćeni muškarac“? Vrijedi li ono i danas i zašto? U čemu je njegova nepotpunost?
  • Kavu sliku čovjeka - muškarca i žene, a posebno žene, nude današnje društvo, mediji, kultura?

 

OBRADA TEME:

„Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.“ (Ps 8,5-7)

„Kateheza o stvaranju svijeta i čovjeka od temeljne je važnosti. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: 'Odakle dolazimo?', 'Kamo idemo?', 'Koje nam je porijeklo?', 'Koja nam je svrha?“ (KKC 282).

To je traženje vlastito čovjeku. Stoga ljudska povijest pruža brojne, različite i uvijek nove „definicije“ i slike o čovjeku (npr. „Čovjek je razumna životinja“ – Boetije, „Čovjek je čovjeku vuk“ – Hobbes, čovjek je spolno biće – Freud, ekonomsko biće – Marx, povijesno biće – Gadamer, utopističko biće – Bloch, slobodno biće – Sartre, religiozno biće – Tilich, itd.). Sve one kažu tek ponešto o čovjeku, ali nikako ne sve, otkrivajući da je čovjek „veliko Otajstvo“ (sv. Augustin), zaista velika tajna.

Naime, tajna čovjeka ide mnogo dublje i nemoguće je shvatiti čovjeka bez čovjekova odnosa s Bogom koji ga je stvorio. Problem čovjeka je problem Boga i problem je definirati čovjeka, kao što je problem definirati Boga.

„Da postoji Bog Stvoritelj sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu spoznaju.“ (KKC 286).

Iako su već brojna znanstvena istraživanja o starosti i razmjerima svemira, o postanku raznih oblika života i pojavi čovjeka mnogo obogatila naše znanje o tome, stvorenje ne možemo shvatiti ako ga promatramo samo u sebi. Moramo ga shvatiti unutar cijelog stvaranja, u povijesnoj zbilji, u sveukupnom svemiru. To nadasve vrijedi za čovjeka. Zbog toga psalmist oduševljeno primjećuje kako se Stvoritelj, među svim stvorenjima, spominje upravo čovjeka što u biblijskom jeziku znači okružiti nekoga ljubavlju, poštovanjem i osobitom pažnjom, pa mu pridaje atribute vlastite Bogu – sjaj i slavu, a u biblijskom izvještaju o stvaranju (Post 1 i 2) čovjeku pripada osobito značenje, jer je jedini među svim živim bićima stvoren na „sliku Božju“. Tako su, uporedo s najvećim pjesnicima, umjetnicima, filozofima i znanstvenicima na svim razinama i svih vremena i kultura, nadahnuti pisci Psalma 8 i Knjige Postanka izrekli najispravniju i najpotpuniju istinu o čovjeku.

Za razgovor:

  • Poznajete li neka prirodo-znanstvena tumačenja postanka svijeta i čovjeka?
  • U čemu se o toj temi razlikuju, a u čemu nadopunjuju govor znanosti i govor vjere (Biblije)?
  • Kako komentirate suprotnost: čovjek je slika Božja – čovjek je nastao od majmuna?

 

a) Muško i žensko stvori ih (Post 1,27)

Knjiga Postanka počinje dvama izvještajima o stvaranju koji se međusobno dopunjuju. U prvom, mlađem izvještaju (Post 1,1-2,4a) koji je teološki dobro promišljen i pripada izvoru S (= svećenički spis), nakon šestog dana stvaranja Bog stvara čovjeka na svoju sliku, kao muškarca i ženu („Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (hebr. adam), na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ Post 1,27) Upotrebom izraza „slika“, prema poimanju uobičajenom na starom Bliskom Istoku (slika – celem, označuje usku i prisnu povezanost s Bogom), naglašena je čovjekova bogosličnost, tj. želi se reći da je Bog u čovjeku na neki način prisutan, a čovjek je Božja prisutnost u stvorenom u svijetu. Bog je tako stvorio čovjeka da mu bude blizak, po čemu čovjek ima jedinstven položaj u svijetu. On je kruna Božjeg stvaranja, vrhunac svih stvorenja kojima također pripada, ali ih i još više nadilazi. Štoviše, jer je drukčiji od njih i jer je istodobno tjelesno i duhovno biće, obdareno razumom i slobodnom voljom, Bog je upravljanje i „vladanje“ nad ostalim stvorenjima povjerio ljudskom rodu, svim muškarcima i svim ženama.

Čovjekova bogosličnost temelj je ljudskog dostojanstva, jer čovjek – remek djelo stvaranja i Božje ljubavi nije tek nešto, nego netko. Čovjek je osoba (usp. KKC 357). Ova temeljna antropološka istina odnosi se kako na muškarca, tako i na ženu. Stvoreni su na isti način od Boga, oboje na Božju sliku („muško i žensko stvori ih“ Post 1,27c). Čovjek, kao muškarac i kao žena, posjeduje dostojanstvo osobe i na temelju toga oboje primaju od Boga jednaku vrijednost i jednaka prava. Žena i muškarac bitno su jednaka bića, jednakog su dostojanstva i ni jedno od njih nije iznad onog drugog. Muškarac nema vlast nad ženom i obratno. „Postoji razlika spolova, ali ne postoji nikakva razlika u vrijednosti.“ (R. Anić) Spolna razlika (muškarac – žena) jedna je od temeljnih odrednica čovjeka i prožima osobu u cijelom njezinom biću (na biološkom-tjelesnom, psihološkom-osjećajnom i duhovnom planu), a budući da je ljudska osoba biće odnosa, muškarac i žena su upućeni jedno na drugo. Istodobno su slični i različiti. Nisu istovjetni, ali su jednaki da bi se mogli sporazumjeti, a različiti da bi se međusobno upotpunjavali.

Prema tome, Bog je stvorio čovjeka u jednom činu ali u dvostrukom liku, oba istodobno, jednako vrijedna. Tu se čovjek promatra kao jedinstvo koje bi onda, kao u mnogim mitovima, bilo razdijeljeno spolnim razdvajanjem, nego je to izvorno jedinstvo koje istodobno u sebi sadržava i izvornu različitost. Bog ih je stvorio oboje, muškarca i ženu, na svoju sliku, ali u muškarcu i ženi se ova slika izražava preko njihove osobne posebnosti „biti muško“ i „biti žensko“. Činjenica je da ne postoji čovjek (kao takav), nego postoje pojedinačni subjekti (muškarci i žene) koji čine čovjeka. Na to se misli kad se hebrejski kolektivni pojam u jednini adam (nešto slično engl. people = ljudi), dopunjava značenjem razlikovanja muškarca i žene u pluralu: „muško i žensko stvori ih“. Ovo jedinstvo u dvojstvu (dva spola a ipak jedan čovjek) nadmašeno je time što muškarac i žena zajedno odražavaju Boga, koji nije nikako na sliku čovječju, nije ni muško ni žensko. Bog koji je čisti duh i nije spolno određen, međutim, u jednakoj mjeri pokazuje i muške i ženske crte. (usp. KKC 370)

Dva spola povezuje jedno duboko unutarnje srodstvo. Ono se sastoji u zajedničkoj ljudskoj egzistenciji. To što ih je stvorio kao spolno različite ima svoj smisao baš u ostvarenju ljubavi i pozivu kojega Bog upućuje čovjeku. Kako bi bili dobri roditelji potomstvu i dobri gospodari svijeta koji im je povjeren, potrebno je da budu jedno – skladna cjelina, čovjek na sliku Božju. „Zato biblijska antropologija glede različitosti spolova odvažno sugerira pristup približavanja a ne rivaliteta.“ (...) Ako muškarac i žena radije izaberu biti autonomni i samovoljni, riskiraju ostati začahureni u svojoj osamljenosti, što zorno prikazuje drugi izvještaj o stvaranju (Post 2, 18-25).“ (M. Volarević) U tom prikazu „Bog stvara ženu iz muškarčeva rebra i kao drugu osobu, kao partnericu, pridružuje je mužu koji se okružen svijetom živih bića osjeća osamljen i u njima ne nalazi potrebnu pomoć.“ (MD III, 6)

Za razgovor:

  • Kako Biblija promatra čovjeka?
  • U čemu je čovjekova bogosličnost?
  • Ako je Bog čovjeka, muškarca i ženu, stvorio na svoju sliku, znači li to da je Bog spolno biće?

 

b) Nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18)

Drugi izvještaj o stvaranju čovjeka, posebno žene, manje je jasan, a više opisan i slikovit te podsjeća na govor tada poznatih mitova. Opisuje stvaranje prvog ljudskog para i svijeta (Edenski vrt) u kojemu taj par ima živjeti. „Bog poput nekog zanatlije (lončara) radi na ljudski način, ali djelo mu je otprve savršeno: čovjek je stvoren da živi sretno, sa životinjama koje mu služe i sa životnom družicom koja je njegov 'drugi ja'. Tek će grijeh uvesti nered i prokletstvo u taj iskonski dobri svijet.“ (Rječnik biblijske teologije 1280. str.)

Bog prvo stvara čovjeka-muškarca od praha zemaljskog, te mu u nosnice udahnjuje dah života.“Tako postade čovjek živa duša.“ (Post 2,7) Duša, u simboličkom jeziku Biblije, označava ljudski život, ali i ljudsku osobu, ono unutarnje i najvrjednije u čovjeku, duhovno počelo u čovjeku po čemu je on posebno slika Božja. Potom se opisuje stvaranje žene „oblikovanjem“ od rebra izvađena iz muškarca i to pošto Bog uviđa da „nije dobro da čovjek bude sam“. Stoga odlučuje : „Načinit ću mu pomoć kao što je on“ (Post 2,18). Budeći se iz dubokog sna tako stvorenu ženu muškarac prepoznaje kao „kosti od svojih kostiju i meso od mesa svojega“ (Post 2, 23) i zbog toga je odmah prozva „ženom“. Njih dvoje pozvani su na zajedništvo u kojem će postati „jedno tijelo“. (Post 2,24)

Rebro je znak da će ono što je Bog naumio učiniti od istog ljudskog materijala. Žena nije načinjena od zemlje, nego od onoga što je Adamu najprisnije, što je najbolje u njemu, od muškarčeve srži. Po tome je on prepoznaje kao bitno jednaku sebi, jedino biće iste naravi koje mu sasvim odgovara, tko je kao on a opet drugačiji, a ujedno se želi reći da su međusobno povezani poput krvnih srodnika. Adam sebe ne nalazi u životinjama. Dajući im ime, nad njima ima vlast, ali ne i savršeno društvo. Nedostaje mu netko na njegovoj razini s kim bi mogao stupiti u osobni odnos ja – ti. Rebro je, opet, u blizini muškarčeva srca, kao što težnja muškarca za ženom izvire iz dubine čovjekova bića, iz srca. Već tom riječju, dakle, biblijski pisac izražava njihovo jedinstvo i različitost, kao i međusobnu upućenost. Pritom oboje su od početka osobe, drukčiji su od živih bića koji ih okružuju, a žena je drukčija osoba iste ljudske naravi (usp. DM III,6)

Osama o kojoj se također govori pogađa čovjeka kao takvog i ne odnosi se samo na muškarca, jer se prvi čovjek (adam) tek nakon stvaranja prve žene definira kao muškarac, što se u hebrejskom izvorniku lijepo vidi u igri riječi. Iš (čovjek, muškarac) naziva (imenuje) ženu iššah (čovječica). „Ne radi se stoga o osami muškarca prije stvaranja žene, nego o osamljenosti čovjeka, muškarca i žene. Kao takva osama se ukazuje kao osnovni antropološki problem koji prethodi razlikovanju muškarca i žene. Međutim, osama je bitna jer u njoj čovjek stječe svijest o samome sebi, spoznaje svoju osobnost i ujedno se otvara bliskom biću. Čovjek je od početka ne samo slika u kojoj se zrcali osamljenost jedne Osobe koja upravlja svijetom, nego također i bitno, on je slika neistraživog božanskog zajedništava osoba. Stoga biti na sliku Boga znači biti u odnosu s drugom osobom.“   (R. Anić)

Tekst želi naglasiti da je čovjek biće za drugoga. „Čovjek ne može egzistirati sam, može postojati samo kao jedinstvo duše u dvoje, dakle, u odnosu prema drugoj ljudskoj osobi. Radi se o obostranoj potrebi odnosa: muža prema ženi i žene prema mužu.“ (MD III,7) To također znači da su muž i žena kao „dvoje u jednom“ pozvani da žive zajedništvo osoba. Njih dvoje su u komplementarnom odnosu, nisu cjeloviti jedan bez drugoga, nadopunjuju se u tjelesnoj, osjećajnoj i duhovnoj dimenziji. Štoviše, jedno su drugome dar, a „žena je muškarcu darovana kao san“ (I. Cvitanović). Sadržaj Adamovog sna bilo bi, dakle, „jedno drugo ja“, čime bi se lomio krug osamljenosti čovjeka kao osobe jer se on iz tog sna budi kao „muško i žensko“. „Od početka oni se pojavljuju kao 'jedinstvo u dvoje' što označuje prevladavanje prvotne osamljenosti u kojoj muškarac nije nalazio pomoć kao što je on „ (MD III,6)

Je li ovdje riječ samo o pomoći u radu pri podvrgavanju zemlje (usp. Pst 1,28)? Nema sumnje, riječ je o životnoj družici (usp. MD III,6). „Riječ je o svojstvenoj pomoći koju čovjek sam sebi ne može dati ili pribaviti, već je prima od drugoga, u konačnici – od Boga. Zbog takva svojstvena karaktera žene kao pomoći nipošto se ne radi o nekoj podređenosti žene muškarcu.“ (R. Anić) Žena se, iako tekst nastaje u izrazito patrijarhalnoj kulturi, ovdje pojavljuje kao partnerica istovjetna muškarcu, a ipak drugačija, različita, nezamjenljiva. Ona dopunjuje čovjeka čineći ga svojim mužem. S njom se čovjek može združiti kao sa svojom suprugom..., biti 'jedno tijelo'..., ostaviti zbog nje 'oca i majku' (usp. Post 2,24), pozvan živjeti zajedništvo ljubavi. „Biblijski pisac, dakle, govori o Božjoj ustanovi braka kao neophodnog uvjeta za prenošenje života na nove generacije ljudi na što su brak i bračna ljubav usmjereni po svojoj naravi.“ (MD III, 6)

Za razgovor:

  • Zašto je Adamova osama, o kojoj izvještava Post 2, temeljni antropološki problem?
  • Ako je Adam stvoren prvi, znači li to da je žena manje vrijedna od muškarca?
  • Po čemu su muškarac i žena jedno drugome „dar“?
  • Koja prava i obveze vrijede za ženu ako je shvaćamo kao muškarčevu „životnu družicu?  

 

c) Žena slika presvetog Trojstva i njegove božanska plodnosti

Bog je jedan, ali nije osamljenik. Bog koji se dao ljudima upoznati po Objavi, jedinstvo je u Trojstvu, jedinstvo u zajedništvu osoba koje su, zbiljski među sobom različite, u suodnosu. (usp. KKC 254, 255) To baca novo svjetlo na čovjekovu bogosličnost o kojoj govori Knjiga Postanka. Čovjek, biće kojega je Bog Stvoritelj htio radi njega samoga, jest također osoba. A biti osoba znači težiti za samoostvarenjem koje je moguće samo po iskrenom darivanju samog sebe. Prema tome, reći da je čovjek stvoren na sliku i priliku toga Boga, znači isto kao reći da je čovjek pozvan da bude 'za' druge, da bude 'dar'. Taj poziv, ujedno i zadatak, vrijedi za svakog čovjeka, svakog muškarca i ženu koji se žele ostvariti u svojoj vlastitosti. Od početka su oni pozvani ne samo da budu jedan s drugim, nego jedan za drugoga, zrcaleći određenu sličnost sa „zajedništvom“ osoba u Bogu („communio“). (usp. MD III,7)  

Tako se objašnjava značenje one „pomoći“ o kojoj govori Post 2,18 („načinit ću mu pomoć kao što je on“) Jasno je da se tu radi o pomoći koja je uzajamna. Dalje tekst (Post 2,18-25) upućuje na to da je brak prva i temeljna dimenzija toga poziva, iako ne i jedina. (usp. MD III,7) Bračno sjedinjenje zahtjeva poštivanje i ostvarivanje prave osobnosti muža i žene, kao što je „međusobno predanje osoba u braku uvijek otvoreno za dar novog života, novog čovjeka.“ (usp. MD VI, 18 ) Prema riječima Ivana Pavla II. i muškarac i žena jednako sudjeluju u rađanju. Oboje pritom preuzimaju sliku Božju iz misterija stvaranja i misterija vječnog „rađanja“ u intimi Božjeg života i dalje je prenose pomoću Boga. Bogosličnost muškarca i žene kao supružnika i roditelja time ujedno prelazi na njihovo potomstvo, na njihovu vlastitu djecu.

„Roditeljstvo, doduše, pripada jednom i drugom, ono se ipak više ostvaruje u ženi, napose u ženi prije rođenja. Žena mora neposredno za zajedničko donošenje novoga života 'plaćati' doslovnim iscrpljivanjem svojih tjelesnih i duševnih sila. Stoga bi muž trebao biti svjestan da mu iz zajedničkog roditeljstva rastu i posebne obveze prema ženi. Obezvrijeđen je svaki program za 'ravnopravnost spolova', ako se ozbiljno ne računa s tom okolnošću. (...) Osim toga, opće je uvjerenje da je žena sposobnija od muškarca posvetiti se konkretnoj osobi i da materinstvo tu sposobnost još jače razvija. (...) Materinstvo očituje „značajnu kreativnost žene o kojoj najviše ovisi ljudsko biće novog čovjeka i u tom je smislu materinstvo žene očito postalo poseban poziv i izazov mužu i njegovu očinstvu“. (MD VI,18,19) Žena pred mužem ima prednost kada je u pitanju odgoj djeteta.

Kada vječno rađanje prispodobljujemo našem načinu izražavanja iskazujemo ga i kao očinsku i kao majčinsku ulogu u rađanju. Dok je ljudsko rađanje djelo sjedinjenja muškarca i žene, u Bogu je jedan jedini princip rađanja. U tom smislu, možemo reći da je Bog i otac i majka, sjedinjujući ono što u ljudskom rađanju odgovara očinstvu i materinstvu. Na to smjeraju i mnoge feminističke teologinje kada trinitarnoj teologiji zamjeraju kao previše „muškoj“ (Otac = moć i autoritet, Isus je Sin Božji, tj. muškarac, a Duh Sveti je od ruaha (ž. rod) preko pneume (sr. rod) postao spiritus (m. rod), ali i crkveno učiteljstvo. Ono je, naime, svjesno sve češća potrebe da se o Bogu progovori i kao o majci da bi se naglasila Božja nježnost, toplina, milosrđe, zauzetost i ljubav za svakog čovjeka. Također se uočava da Božje očinstvo nije ljudima ništa manje potrebno od njegova majčinstva, jer nas Bog ljubi ljubavlju i oca i majke. (prema „Marija i Presveto Trojstvo“, zbornik radova)

Za razgovor:

  • Objasnite svoj stav prema biblijsko-crkvenom poimanju braka?
  • Zašto žena ima veću ulogu u roditeljstvu nego muškarac tj. po čemu je materinstvo sve veći izazov očinstvu?
  • Odgovara li poimanje žene isključivo kao majke i odgojiteljice suvremenom društvu i zašto?    

 

d) Majčinstvo u Bogu

(„Tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka.“ Mk 3, 35)

„Jezik vjere crpi tako iz ljudskog roditeljskog iskustva, jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog, stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo.“ (KKC 239)

1. Majčinsko lice božanskih osoba

U mnogim religijama, međutim, Bog je zazivan kao otac i često se smatra ocem bogova i ljudi i to u doslovnom smislu, kao da bi ih on rodio, a oni bili njegova naravna djeca. Biblijsko poimanje nespojivo je s takvim predodžbama. Kada ga se u SZ opisuje kao oca prvotno se naglašava njegovo očinstvo na temelju izabranja Izraelskog naroda, kojega je on izabrao između svih naroda i s njim sklopio Savez. Nasuprot Božjoj vjernosti Savezu, Izrael se sa svoje strane mnogo puta ogriješio, zbog čega Jahve trpi, ali ne prestaje ljubiti svoj narod. U opisivanju tih Božjih osjećaja biblijski se pisci, posebno proroci, služe pojmovima uzetima iz ženskog, majčinskog života. Jahvu se uspoređuje sa ženom u porođajnim bolima koja je kao majka vezana za plod svoje utrobe trajnom vezom koja se nastavlja i izvan njezinog tijela (usp. Iz 42,14; 49,15-16). Psalmi obiluju termInima koji se obično vežu uz značajke majke da bi opjevali Jahvino neizmjerno milosrđe, nježnost, dobrotu, sućut, samilost... (usp. Ps 131, 2-3)

U NZ Isus objavljuje Boga kao milosrdnog Oca. Kada za Boga kaže da je Otac, to ne znači da je on muško počelo rađanja, a još maje da je patrijarhalni otac. Isus mu se obraća riječju Abba, što je izraz nježnosti, blizine, intimnosti i više je majčinske naravi. U okviru srednjovjekovne pobožnosti javlja se zaziv „Isusu, našoj Majci!“ čija je osnovna zamisao da nas je Bogočovjek rodio umirući na križu i da su njegove boli i muke ujedno bile i boli našeg duhovnog porođaja. Mnogi su teolozi, posebno feminističke usmjerenosti, nastojali naglasiti žensku dimenziju Duha Svetoga. Kao što majka upoznaje dijete s ocem, tako i Duh Sveti u nama kliče „Abba, Oče“ (Rim 8,15; Gal 4,6), uvodi u vjeru, tješi, potiče, jača, uči nas kako moliti. Majčinsko djelovanje Duha izvire iz njegove majčinske uloge u samom Trojstvu koja je postala vidljiva prvenstveno u Utjelovljenju, a proteže se u Isusovom životu i djelovanju i nastavlja izvršavati u odnosu na Crkvu.( prema „Marija i Presveto Trojstvo“, zbornik radova) Time dolazimo do pitanja: koju ulogu ima Marija kao Isusova zemaljska majka?

2. Majčinsko lice Božje vidljivo po Mariji

„Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ postala je Isusova majka i prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom potpuno se posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svoga Sina (...) služeći misteriju otkupljenja.“ (LG 56) Marija je svojim „fiatom“ pri navještenju otvorila mogućnost utjelovljenja Sina Božjeg i posredovala da se svemu svijetu rodi Spasitelj. Već u događaju utjelovljenja naziremo Marijino sveopće materinstvo, jer kao zemaljska Isusova majka postaje majka novog života onih koji su s njime povezani. Pristajući „slobodnom vjerom i poslušnošću sudjelovati u ljudskom spasenju“, smještena je uz bok Kristov koji će takvo ponašanje staviti za uzor svakom pravom vjerniku: „Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je i brat i sestra i majka.“ (Mk 3,35) I u događaju iz Kane očituje se novi smisao Marijina materinstva kao materinstva po duhu, a ne samo po tijelu, tj. očituje se njena briga i zauzetost za ljude u njihovim potrebama i problemima. Njeno posredništvo ima značaj zagovorništva i uvijek je povezano sa Sinovljevom zauzetošću za čovjeka. Konačnu potvrdu Marijina materinstva nalazimo u događaju pod križem. Kada se Isus Ivanu, ljubljenom učeniku, obraća riječima: „Evo ti majke!“, a Mariji: „Evo ti sina!“ (Iv 19, 26.27), poziva je da prihvati šire materinstvo i bude majkom svakom njegovom učeniku.

Kao što je u povijesnom događaju utjelovljenja Marija prihvatila postati Bogorodicom, tako ona danas, u krilu Trojstva, nastavlja surađivati u rađanju Krista u srcima mnogih (usp. LG 63). Odgaja ih kao majka i materinskom ljubavi pomaže da postanu djeca Božja u istom Duhu u kome je začela svoga Sina. Kao što je na križu trpjela s njim, tako danas trpi sa svima u nevolji uvijek spremna priteći u pomoć svojom materinskom ljubavi. Štujući Mariju, štujemo Boga Oca, tražeći njen zagovor, tražimo milost i pomoć od Boga Oca po Sinu u Duhu Svetom. Zato je nazivamo Majkom Crkve. Kao što nas Krist, uzlazeći na nebesa, vodi Bogu, našem vječnom Ocu, tako nas možda Marija, uznesena na nebo, želi povesti dubljem poznavanju i ljubavi prema Bogu, Bogu koji je naša vječna Majka.“ (V. White, prema „Marija i Presveto Trojstvo“, zbornik radova).

Za razgovor:

  • Kako komentirate izjavu feminističke teologinje M. Daly: „Ako je Bog muškarac, onda je muškarac Bog“?
  • Je li moguće da Blažena Djevica Marija i danas bude model i arhetip uzorne žene?

 

ZAKLJUČAK:

U svom apostolskom pismu „Mulieris dignitatem“ o dostojanstvu i pozivu žene Ivan Pavao II. kaže: „Biblija uvjerava da bez uvrštenja onog ženskog 'elementa' ne postoji zadovoljavajuće tumačenje čovjeka i njegove ljudske naravi“ (MD VI, 22) Za njega žena kao ljudska osoba predstavlja zasebnu vrednotu koja se posebno očituje u „ženskom geniju“. To je njezino stanje – habitus kojim ona izražava svoje biti žena, svoj način djelovanja. Pritom treba imati na umu da „osobne mogućnosti ženskog bića očito nisu skromnije od mogućnosti muškog bića; one su samo drukčije. Žena – uostalom kao i muškarac – mora težiti za 'samoostvarenjem' kao osoba, za svojim dostojanstvom i pozivom koji je baštinila kao njoj vlastiti odraz 'Božje slike.“ (MD IV,10) Stoga papa poziva žene da prepoznaju svoju vlastitost i originalnost u ženskom geniju i očituju ga u svim sferama društvenog života. Iako živimo u vremenima kada razvoj znanosti i tehnologije čovjeku uvelike olakšavaju život s jedne strane, s druge strane to (materijalno) blagostanje „jedne povlašćuje, a druge potiskuje na rub društva. Taj jednostrani napredak može postepeno dovesti ljude do gubitka osjetljivosti za čovjeka, za vlastitu čovječnost.“ (MD IV, 10) Osim toga, papa upozorava na mnoge situacije u kojima je žena omalovažavana ili diskriminirana zato što je žena. Ipak, žena ne smije u ime oslobođenja od istih upirati da „usvoji tipična muška obilježja protiv svojih ženskih vlastitosti. Postoji opravdan strah da se žena na takvom putu neće 'ostvariti' nego osiromašiti i izgubiti ono što je bitno obogaćuje.“ (MD IV, 10) Prema slici koju suvremeno društvo pruža, ta bojazan je postala obostrana, bojazan od „pomuškarčenja“ žene i feminiziranja muškarca. Znakovita je i smjerodavna poruka II. Vatikanskog sabora ženama (i muškarcima op.a.): „Dolazi vrijeme, već je tu, u kojem se promaknuće poziva žene razvija u punini, vrijeme u kojem žena osvaja prostor svog društvenog utjecaja i položaja kakva do sada nikad nije imala. U vremenu u kojem su čovječanstvo zahvatile duboke promjene, žene nadahnute evanđeljem mogu mi silno pomoći da se ne usmjeri u propast.“ (Poruka Koncila ženama 8. 12. 1965.) „U tom smislu posebno naše vrijeme očekuje da se pojavi onaj 'genij žene' koji će jamčiti osjetljivost za čovjeka, zbog toga što je čovjek, u bilo kojim okolnostima, i tako posvjedočiti: „ljubav je najveća (usp. 1 Kor 13,13)“. (MD VIII, 30)

 

ZADATAK/AKTUALIZACIJA:

  • Kada se želi povesti ozbiljniji razgovor o ulozi i odgovornosti žene u Crkvi i društvu, mnoge žene još uvijek izražavaju skeptičan stav ili su time iritirane. Zašto?
  • Je li se i koliko teorijsko uočavanje o ženama u razvoju društva i životu Crkve ostvarilo u praksi?

Pozvani smo razmatrati što sve sadrži „genij žene“ i unositi ga poput Marije, Majke i Djevice, te svih vrsnih žena u povijesti čovječanstva i poslanju Crkve, u sve pore suvremenog društva.

 

Literatura:

  • - Biblija, KS, Zagreb, 1990.
  • - II. Vatikanski koncil: Dokumenti, KS, Zagreb, 1993.
  • - Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, KS, Zagreb, 2003.
  • - Katekizam Katoličke crkve, HBK, Zagreb, 1994.
  • - s. Rebeka Jadranka Anić: Više od zadanoga, Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2003.
  • - Xaveir Léon – Dufour, Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 1980.  
  • - Zbornik radova „Marija i Presveto Trojstvo“, KS i Hrvatski mariološki institut, Zagreb, 2002.
  • - https://www.bitno.net/obitelj/molitva-za-supruga/ (27.1.2016.)

Priredila: Jasmina Kvasina Dragičević

 


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija