6. Žena u poteškoćama

CILJEVI:

  • posvijestiti neke od poteškoća s kojima se žene susreću u braku i obitelji;
  • snagom zajedništva osnažiti žene kako bi lakše rasle i razvijale se kroz poteškoće u kojima se nalaze.


MOLITVA:

Bože ljubavi i dobrote, u svojim molitvama prikazujemo ti sve one koji u svome bračnom životu nose teški križ nerazumijevanja, prijevare, zlostavljanja, gorčine, boli i trpljenja, ostajući uvijek vjerni svome bračnom zavjetu. Neka u tvome križu nađu svoju utjehu, a u tvome uskrsnuću svoju nagradu. Neprestano ih krijepi snagom svoje milosti, i svojom riječi utjehe. Neka se uzdaju u plodove svojih molitava, vjerujući u bolje sutra koje im ti obećavaš. Amen.

Slava Ocu...           


MOTIVACIJA:

Ja, N. N., uzimam tebe N. N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.

  • Koliko smo svjesni značenja riječi ženidbene privole?
  • Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravu osobu. Je li lako voljeti ako se pronađe prava osoba?
  • Jesmo li u trenutku ženidbe zreli za brak ili nas on čini zrelim za bračni odnos?
  • Događa li se brak onog trenutka kada kažete „Uzimam“?

Brak se događa tijekom mnogih dana koji slijede, kada odlučite voljeti svog partnera, unatoč svim njegovim manama i nesavršenostima. Brak zahtjeva trud. Brak zahtjeva ljubav.


UVOD/NAJAVA TEME:

Svaki brak u određenom trenutku prolazi kroz manju ili veću krizu. Ivan Pavao I., papa koji je svojim osmijehom osvojio svijet, jednom je citirao jednog rimskog pisca:“ Vidite, ja sam vrlo debeo, a moja žena još i više. Ali ipak, kada se dobro razumijemo, dovoljan nam je samo jedan krevet, no kada se svađamo, cijela nam se kuća čini premalenom.“ Ovo iskustvo imaju gotovo svi bračni parovi.

Kada se nađemo u poteškoćama, to ne znači da se više ne volimo, već su razočarenja i krize posljedica neispunjenih obećanja ili očekivanja, naših iluzija o partneru koje je skrivala koprena zaljubljenosti, idile i romantične ljubavi. Otkrivamo mane i slabosti koje u vrijeme zaljubljenosti nismo željeli vidjeti.


OBRADA TEME:

a) Poteškoće u odnosu s mužem: poštovanje ili svađa, ljubav ili dodvoravanje...

Harmonični brakovi počivaju na međusobnom razumijevanju i komunikaciji. Supružnici razgovaraju o svemu, a potom zaborave nesuglasice i kreću dalje. Međutim često se problem nalazi u drugačijem načinu komuniciranja i izražavanja potreba supružnika. Ponekad se čini da se supružnici ne razumiju već da su „izgubljeni u prijevodu“. Svi mi trebamo ljubav i poštovanje, ali to izričemo na različite načine.

Muškarci i žene funkcioniraju na različite načine. One želi izreći emocije, oni želi riješiti problem. Žene obično žele dobro „pretresti“ problem prije nego što čuju rješenje. Žele vidjeti da ih njihov muž razumije i suosjeća s njima. Obično ne traže rješenja već žele da ih se pažljivo sasluša i razumije kako se osjećaju. Možda bi ponekad trebale reći muškarcima što točno želimo od njih. Svi se obično ponašamo prema drugima kako bi željeli da se oni ponašaju prema nama.


Tko više daje?

Obično se pretpostavlja da žene u vezi daju više i više brinu oko odnosa. Međutim istraživanja to ne potvrđuju. Od žene se očekuje da preuzme većinu odgovornosti za skrb o osjećajima partnera, a kad se uda i rodi djecu, i ona postaju primarno ženina briga. Muškarac se odgaja da se brine o sigurnosti svoje obitelji i o financijskom blagostanju. Iako su danas takve spolne uloge manje krute, još su uvijek prisutne u definicijama ljubavi. Često se postavlja i pitanje tko koliko doprinosi u zajedničkom životu. U oko 75% slučajeva svaki partner precjenjuje svoj doprinos u svakodnevnim obvezama poput kuhanja, čišćenja, vožnje, planiranja i slično. Supružnici mogu pridavati različitu važnost stvarima koje rade. Razlike među muškarcima i ženama na tom su području velike. Muškarci smatraju da su stvari koje su obavili puno važnije od izražavanja osjećaja. Žene misle upravo suprotno. Muškarac će pokazati ženi da je voli tako da za nju nešto učini. Žena će misliti kako je to bilo od velike pomoći, ali da tu nije bilo osjećaja.

I to je ljubav!

Kada je jedan psihoterapeut kazao svom klijentu da ode kući i pokaže svojoj ženi da je voli – on joj je oprao auto!


Ljubav i poštovanje

Ponekad se dogodi kad žena želi riješiti neki problem da se muž jednostavno povuče i isključi. O tome piše Dr. Emerson Eggerichs u knjizi „Ljubav i poštovanje“. On , vrlo pojednostavljeno, kaže da je ženina  najveća potreba biti voljena, a muškarčeva osjetiti da ga njegova žena poštuje. Kada te potrebe nisu zadovoljene, nastaje nered.

Istraživanje koje je proveo John Gottman pokazalo je da 85% muževa tijekom svađe sa svojim ženama nakon nekog vremena ušuti i „podigne zid“ kao obranu pred njezinim riječima. Krvni tlak i broj otkucaja srca naglo mu porastu i ostaju duže tako povišeni jer on svaku svađu doživljava kao mogućnost da izgubi njezino poštovanje.

S druge strane, žena koja je zaljubljena u svoga muža učinit će sve da mu se približi kada se osjeća nevoljeno. Na primjer, njih su dvoje u braku godinu dana. Muž je zakasnio na večeru dva dana zaredom bez ikakva javljanja. Ona razmišlja: „Ovo nije u redu. Kako može biti tako bezosjećajan? Njemu nije stalo do mene.“ Instinktivno će ga zaskočiti na vratima: „Moramo razgovarati. I to odmah. Molim te, sjedni i da čujem što mi imaš reći!“ Žena koristi isti pristup koji bi koristila da je u pitanju njezina najbolja prijateljica. Kada između dviju žena dođe do problema, one vole sjesti i porazgovarati o tome kako se osjećaju, jer znaju da će ih to na koncu dovesti do pomirenja.

Većina žena misle da se ovakav pristup rješavanju sukoba može primijeniti i kada je riječ o narušenim bračnim odnosima. Ono što ženi često promakne jest upravo razlika koja postoji između njezine najbolje prijateljice i njezina muža. Gottman navodi: „Ovakvom se komunikacijom ulazi u začarani krug, osobito u brakovima koji su već načeti čestim neslaganjima. Što se žene više žale i kritiziraju, njihovi se muževi sve više povlače i sve manje govore, a zbog toga se one još više žale i još ih više kritiziraju.“. Jer takvo njihovo ponašanje doživljavaju kao odbijanje iako to nije tako.

Za razgovor:

  • Na kakav način muškarci, a na kakav žene izražavaju svoje osjećaje?
  • Zašto žene kritiziraju?
  • Što vas najviše smeta kod vašeg supruga/supruge tijekom svađe? Dogodi li se da izgubite živce i zaključite kako uopće ne razumijete jedno drugo?
  • Kako u razgovoru sa svojim bračnim drugom možete pokazati da ga poštujete?


Ljubav - umijeće ili sreća?

Je li ljubav ugodni osjećaj koji se rađa slučajno ako imamo sreće? Ili je ljubav umijeće /vještina? Ako je, onda je potrebno znanje i trud. Tako započinje jedna od najpoznatijih knjiga o ljubavi – knjiga „Umijeće ljubavi“ Ericha Froma.

Fromm piše da većina ljudi doživljava  ljubav u prvom redu kao problem kako biti voljen, a ne kako voljeti.  Pa tako muškarci misle da će biti voljeni ako su uspješni, moćni i bogati, dok su žene više usmjerene na tjelesnu ljepotu i vanjski izgled. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravu osobu. Kad je jednom nađemo – onda svi problemi nestaju. Vjerojatno ste se i sami uvjerili da to nije tako.

Ljubav nije zaljubljenost. From tvrdi kako zrela ljubav uvijek sadrži određene osnovne elemente zajedničke svim oblicima ljubavi. To su briga, odgovornost, poštovanje i znanje. Ljubav je briga za život i razvoj osobe koju volimo.

Ljubav je odgovornost. Onaj tko voli osjeća se odgovornim za voljenu osobu kao za samog sebe.

Ljubav je i poštovanje koje je nužno da se odgovornost ne bi pretvorila u dominaciju i želju za posjedovanjem. To je sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva je i da smo svjesni njezine jedinstvene osobnosti. Poštovanje uključuje i brigu da se druga osoba razvija i raste zbog nje same i na njen vlastiti način, a ne kako bi nama služila.

Ljubav je i poznavanje. Da bismo mogli poštovati neku osobu moramo je poznavati do srži. To je moguće samo ako uspijemo nadići brigu za same sebe i vidjeti drugu osobu onako kako ona sama sebe vidi. Npr. možemo vidjeti da je naš suprug ljut iako čak ni on sam ne mora tog trenutka biti svjestan svoje ljutnje. No, ako ga dobro poznajemo, onda ćemo shvatiti da je u stvari zabrinut, usamljen ili se osjeća krivim i da je njegova ljutnja samo pokazatelj nečeg dubljeg. Tada ćemo ga vidjeti kao nemirnu i zbunjenu osobu koja pati, a ne osobu koja je ljuta.

Glavni uvjet za postizanje ljubavi je prevladavanje vlastitog narcizma. Moramo nastojati vidjeti razliku  između iskrivljene slike o osobi i osobe koja postoji bez obzira na naše interese, potrebe i strahove.

Za razgovor:

  • Koliko naši interesi, potrebe i strahovi utječu na stvaranje slike o našem partneru? 


b) Odnos s nezrelim supružnikom (egoizam, narcizam, dominacija) i njegovim roditeljima (navezanost, posesivnost, uplitanje)

Mnogi brakovi samo daju privid sklada i ljubavi a zapravo su poprište raznih sebičnosti, nerazumijevanja i borbi.

Moja je žena veoma egoistična i to je ponekad zastrašujuće. Kad osjeti da bi netko to mogao pomisliti, uvijek se potrudi ostaviti dojam da sve radi za dobrobit drugih, a ne sebe. (N. N. poslije 25 godina braka)

Kada se jedan partner osjeća kao roditelj drugom partneru jer smatra da je nezreo, neodgovoran, nepouzdan ili sebičan, stvari kreću prema svome kraju, jer partneri prestaju biti partneri. Odnos se pretvara gotovo u roditeljski i najčešće nema povratka iz takvog stanja. Važno je prepoznati te osjećaje i na vrijeme početi komunicirati, ali i potražiti stručnu pomoć. Stručnjaci pojašnjavaju da su ovakve „roditeljske“ veze plodno tlo za zlostavljanje bilo koje vrste. Kad jedan partner inzistira na dominaciji ili superiornosti, drugi mora postati pasivan ako želi preživjeti emocionalno, a ponekad i fizički. U ovakvim okolnostima ravnopravno i istinsko partnerstvo se gubi.

Ako dopuštate da vas kontroliraju bez razloga, razmotrite sljedeće činjenice:

„Ako žena dopušta da muž njome dominira, sve će mu se manje sviđati jer će ona time postajati sve nepotpunija osoba. Više neće biti njegova pomoćnica i prijateljica. Neće biti ništa više nego njegova stvar. Obratno, kada žena u potpunosti vlada svojim mužem, on će postati čovjek kojeg ona neće moći poštovati. Ona nikada neće moći biti sigurna voli li je on zbilja ili samo želi izbjeći sukob. Kako biste dobili bitku za upravljanjem, morate ju zapravo izgubiti.“ ( James Walker „Men Who Won’t Lead and Women Who Won’t Follow“)

Kad se stavimo u ulogu dominantnih supružnika, svojim supružnicima postajemo neprijatelji. U takvoj situaciji netko mora biti gubitnik. Svrha bračnog život nije nadvladati supružnika svojim monopolom kontrole. Kada jedan od partnera zauzme ulogu roditelja koji pretjerano zapovijeda, drugi će se partner ponašati u skladu s ulogom djeteta. A dijete će se, ako se roditelji budu prema njemu tako ponašali, pobuniti i napustiti obitelj. To je tužan kraj nečega što je trebalo završiti sretno.


Narcizam

Svatko u sebi ima određen stupanj narcisoidnosti. To postaje problem kada jedan ili oba partnera nisu sposobni suosjećati s drugim. Primjerice, jedan partner ne osjeća se dobro, a drugi se odluči „natjecati“ pa zaključi da se on osjeća još gore. Oba partnera misle da je drugomu lakše. Ako se takva situacija nastavi, suosjećanje i podrška s vremenom će u potpunosti nestati. To može postati trajno stanje u vezi koje će s vremenom jednostavno ubiti odnos.

U knjizi „Umijeće življenja udvoje“ Pavao Brajša razlikuje četiri različita oblika ponašanja u braku:

  1. 1. Otvoreno egoistično i egocentrično ponašanje: osoba vodi računa samo o vlastitim interesima, ne uzimajući u obzir interese drugih i štetnost vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Moje želje i potrebe su svetinja, zakon!
  2. Prikriveno egoistično i egocentrično ponašanje: Prikriven oblik egoističnog ponašanja, bez uporabe sile, ali s istim ciljevima. Iza fasade ljubavi, altruizma i nepovredivosti bračne zajednice stoji dobro proračunata igra pomoću koje se nastoji što bolje iskoristiti, upregnuti bračnoga partnera, a da on ili ona to uopće ne primijeti.
  3. Jednostrano altruistično ponašanje: Zapostavljati svoje, a maksimalno udovoljavati partnerovim zahtjevima i željama, pri čemu se dovodi bračnog partnera u položaj vječitog dužnika koji nikada ne zna koliko je dužan.
  4. Obostrano altruistično ponašanje: Oba partnera nastoje zadovoljiti vlastite potrebe, vodeći pritom računa i o potrebama drugoga. Takav se odnos temelji na načelima uzajamnog povjerenja ravnopravnosti i humanosti.

Za razgovor:

  • Nisu li bračna ljubav i egoizam (jednostrano iskorištavanje) dva pojma koji se isključuju?
  • Kako i zbog čega dolazi do situacije da samo jedna strana daje, a druga prima? Je li moguće izbjeći ovakvu vrstu zlouporabe u braku?


Problemi s njezinim/njegovim roditeljima

Mnogo problema i ozbiljnih kriza u braku, pogotovo u početku, dolazi zbog dominacije roditelja nad svojom djecom u braku, te ovisnosti djece o roditeljima.

"Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo." (Mk 10,7)

Uloga roditelja je važna i ona ne prestaje s vjenčanjem djece, ali za zdravu, zrelu vezu nužna je samostalnost bračnog para, što znači: osloboditi se ovisnosti o roditeljima. Neki roditelji često žele zadržati kontrolu nad svojom djecom, odlučivati umjesto njih. Kada se kao posljedica neostvarenog braka majka previše veže na sina ili otac na kćer (pa im niti jedna snaha ili zet nisu dovoljno dobri), to postaje težak teret za mladi brak. Često se može primijetiti kakve nevolje nastaju kada jedan oženjen čovjek nakon posla ne ide odmah kući, već navraća kod svoje mame da joj ispriča što je tog dana doživio. Ili kada jedna žena za nešto što je već dogovorila sa svojim mužem traži "blagoslov" od svoje mame. Ili kada djedovi i bake pokušavaju skupim darovima ili novcem određivati život svoje djece i unuka. U svim tim slučajevima nije se dogodio onaj "ostaviti".

Ostaviti oca i majku znači nadalje, ne tražiti nesvjesno u svom partneru oca ili majku. To se događa na primjer u slučaju kada je mlada žena imala oca koji ju je (pretjerano) mazio pa sada očekuje od svog muža da je na isti način tretira. Ili kada mladi muž očekuje od svoje žene da isto tako bude perfektna u kućanskim poslovima kao što je to bila njegova majka.

To ostavljanje oca i majke ne događa se samo na početku braka već se proteže na cijeli brak. Nekome će možda u tzv. krizi srednje dobi postati jasno da su roditelji zapravo "krivci" zbog nekih njegovih trenutnih problema i nesnalaženja. Ostaviti oca i majku u tom kontekstu znači, roditeljima od srca oprostiti.

Tako dugo dok djeca s roditeljima stoje u određenom sukobu, na vanjskoj ili unutarnjoj razini, tako dugo dok im nisu oprostili njihove pogreške ili promašaje, tako dugo ih nisu ostavili  premda su živjeli udaljeni od njih kilometrima ili su prekinuli svaki kontakt. Ako ne prestane uska navezanost na roditelje, brak se neće moći razvijati. Roditelji ne smiju imati važniju ulogu od partnera. Treba imati odvažnosti i odlučnosti roditeljima postaviti granice.

Za razgovor:

  • Kakvo mišljenje imam o svojim/tvojim roditeljima?
  • Jesmo li ih "napustili"?
  • Koje su poteškoće u odnosu s našim roditeljima?
  • Jesmo li pomireni s našim roditeljima, jesmo li im oprostili?


c) Poteškoće u odgoju djece: ne/sudjelovanje muža

„Roditelji, kazna neka bude vaš posljednji odabir – sila kažnjava krivicu, ali ne liječi krivca.“ (sv. Ivan Bosco)

Roditelji i odgajatelji se pretežito orijentiraju na zaustavljanje lošeg ponašanja umjesto na učenje dobrog ponašanja. Tako se dogodi da iz najbolje namjere daleko više vremena provedemo smišljajući nove i kreativnije načine kažnjavanja, nego li učeći svoju djecu kršćanskim vrlinama, samokontroli i prikladnom ponašanju. Istraživanja pokazuju da što više roditelj koristi kazne (vika, batine, nepromišljene prijetnje) djeca sve manje slušaju. Također, studije pokazuju da što se više djecu odgaja spomenutim kaznama, u adolescenciji su skloniji problematičnim ponašanjima.Važno je naglasiti da suprotnost kažnjavanju nije popustljivost u odgoju već pozitivna disciplina.

1. Djelujmo proaktivno, a ne reaktivno

Radi se o tendenciji roditelja da djecu prepuste samima sebi dok god ne nastane problem. U tom trenutku upadamo u kazneni način djelovanja pokušavajući suzbiti ponašanje koje smo mogli spriječiti. Primjer reaktivnog ponašanja koje se temelji na kazni: Svaki dan po povratku iz škole roditelj pita dijete kako je bilo u školi. Dijete odgovara dobro. Razgovor prestaje. Dijete se samo bavi školskim zadacima, a roditelj se “nada” da je sve u redu. Međutim, nakon nekoliko dana, tjedana, roditelj ide u školu na informacije i ostaje „iznenađen“ ocjenama. Dolazi kući i kažnjava dijete zbog lijenosti i neizvršavanja svojih zadataka. Roditelj se nada da će dijete “izvući pouku” i biti bolje, što se rijetko samo od sebe događa. Kako bismo se mogli proaktivno nositi s ovom situacijom?
Čim dijete ne priča ništa konkretno o školi, možemo naslutiti da je posrijedi problem. Što ga prije otkrijemo i pozabavimo se njime, i nama i djetetu će biti lakše. Djeca vole dijeliti svoje misli i osjećaje s roditeljima. Samo im trebamo dati prostora za to. Na sličan način rješavamo i druge probleme. Umjesto da vičemo na dijete jer npr. ne dijeli, pružimo mu prilike da nauči dijeliti.

2. Stvarajmo odnos, odbacimo manipulaciju

Učinkovita disciplina se temelji na našem odnosu s djetetom. Zamislimo taj odnos kao bankovni račun. Ne možemo podići novac koji prethodno nije bio uplaćen. Stoga, ako želimo biti dobri roditelji gledat ćemo uvijek kako gomilati dobra u odnosu s djetetom da bismo u potrebnom trenutku mogli od njega zahtijevati poslušnost. Manipulacija u odgoju ne prolazi. Bar ne na duge staze.

3. Trenirajmo djetetovu volju, a ne lomimo

Roditelji koji imaju mentalitet kažnjavanja, djetetovo loše ponašanje vide kao djetetovu zloću ili manipuliranje. Međutim, ovaj pogled nije u skladu s pogledom koji nam pruža Crkva. Često postoje skriveni motivi za djetetovo loše ponašanje, a ponekad mi sami snosimo odgovornost za njihovo loše ponašanje. Djetetova volja zaista može biti tvrdoglava i treba je vježbati, ali na temelju iznimno pozitivnog stava kojeg Crkva ima o ljudskoj osobi  daleko  je bolji odgovor poštivati volju djeteta i poučiti dijete prikladnijim načinima zadovoljavanja potreba.

4. Odabiremo metode koje grade unutarnju kontrolu

Neke odgojne metode podupiru razvoj savjesti dok druge odvlače od dobre formacije savjesti. Što više koristimo metode kažnjavanja kao npr. prodike, oduzimanje privilegija, batine, zabrane izlazaka, vika i sl., to se više postavljamo kao djetetova savjest i onemogućujemo mu da razvija vlastitu.


Ne sudjelovanje muževa

“Ugasi taj televizor, ustani ranije i nahrani svoju djecu Riječju.“ (pater Marko Glogović)

Očevi se često osjećaju nesposobnima uspostaviti pravi kontakt s djecom. Uvjereni su kako znaju odgajati djecu. Bave se svakakvim važnim poslovima i u isto vrijeme ne shvaćaju da je njihov najvažniji posao odgoj sinova i kćeri. Jer ako u tome ne uspiju, sve ostalo ne vrijedi. Današnje očinstvo, kao da je u jednoj velikoj krizi. Rijetkost je vidjeti oca s djecom u crkvi, rijetko očevi vode obiteljsku molitvu, iskreno razgovaraju sa svojom djecom ili pišu s njima domaće zadaće. To, uz kupovinu, odlazak u vrtić ili školu, ostaje uglavnom na majkama. On se umiljato sklanja od vježbanja matematike s djetetom, jer „mi to nismo učili u školi“. Novi zavjet započinje rodoslovljem Isusa Krista, u kojemu se četrdesetak puta spominju očevi, koji „rađaju djecu”. Zanimljivo.

Jako je važno, kakav je otac obitelji. Ovdje je riječ o temeljnim dužnostima i odgovornostima jednog oca. Kršćanski otac okuplja obitelj, blagoslivlja je i kroz sudjelovanje u sakramentalnom životu jača obitelj u iskušenjima svijeta. Potrebno je vratiti oca u obitelj što ističe nadbiskup Barišić u Uskrsnoj poruci očevima: „Vrati se… Tvoja djeca, tvoja obitelj, društvo, Crkva ne mogu bez tebe.“

Za razgovor:

  • Što se krije iza nepodnošljivog ponašanja djeteta? Kako mu mogu pomoći da se ponaša bolje?
  • Treba li otac djetetu biti prijatelj i/ili autoritet? Što se događa ako je samo jedno ili drugo?
  • Može li i treba li otac i danas  biti strog?
  • Dolazi li do raskoraka u odgojnim mjerama kod majki i očeva?
  • Tražite li u „kriznim situacijama” dodatnu stručnu ili duhovnu pomoć za odgoj vašeg djeteta?


d) Napuštene i samohrane majke

Biti samohrani roditelj jednom djetetu ili više njih, posebno je zahtjevna misija. U Hrvatskoj svake godine raste broj samohranih roditelja. Procjenjuje se da je otprilike 20% obitelji u kojima dijete živi s jednim roditeljem, s time da čak 83% samohranih roditelja čine majke. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku 1991. godine u našoj zemlji od ukupno 1 367 106 obitelji njih 12,25% bilo je samo s jednim roditeljem, od čega 10,25% obitelji samohranih majki i 2,16% obitelji samohranih očeva. U populaciji obitelji u Hrvatskoj ukupno je 15% samohranih roditelja. Od toga 83% ili 156 036 čine majke s djecom.

Najčešći problemi jednoroditeljskih obitelji

U Hrvatskoj, jedino do sada sveobuhvatno i reprezentativno istraživanje o kvaliteti života samohranih roditelja je provedeno tijekom listopada i studenog 2002. godine. Najčešće probleme jednoroditeljskih obitelji čini teška ekonomska situacija u kojoj su se našli, problemi skrbi za djecu, osobito nadzora majke nad muškim djetetom, manje slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti, što često rezultira emocionalnim poteškoćama. Učinci razvoda i nedovoljna ili nedostatna pažnja drugog roditelja na djetetov uspjeh u školi i odnose s vršnjacima, problemi nastali usred roditeljeve nove veze s nekom drugom osobom, kao i narušavanje odnosa u proširenoj obitelji, stvara dodatne teškoće u funkcioniranju samohranog roditelja. Dodatne probleme također stvara birokracija i loši programi potpore države koji postoje za «socijalne slučajeve», a nisu prilagođeni specifičnim potrebama samohranih roditelja. Veliki problem je i zapošljavanje samohranih roditelja jer poslodavci znaju za njihove povećane potrebe i teško usklađivanje radne i obiteljske uloge te se zato ne odlučuju na njihovo zapošljavanje.

Siromaštvom su znatno češće pogođene obitelji samohranih majki koje čine gotovo 84% korisnika pomoći iz jednoroditeljskih obitelji. Majke koje nisu bile nikada udavane mogu biti u još lošijem položaju unutar te skupine, nego razvedene majke ili one u statusu udovištva. Može se pretpostaviti da djeca razvedenih majki dobivaju odgovarajuću potporu očeva, a vjerojatno je i da dio majki u statusu udovištva dobiva obiteljsku mirovinu.

Samohrani se roditelji međusobno prilično razlikuju po načinima suočavanja s poteškoćama.  Naime, dok u Hrvatskoj savjetovališta za roditelje postoje samo u većim gradovima kao što su Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, problem samohranog roditeljstva u svijetu rješava se u “mrežama” savjetovališta i škola za roditelje.

Za razgovor:

  • Može li majka u situacijama očeve odsutnosti, djelomične ili potpune (rastava), biti djetetu i „majka i otac“?
  • Vrednuje li društvo dovoljno poteškoće u kojima se nalaze samohrani roditelji?


e) Majka i dijete s posebnim poteškoćama

Djeca s poteškoćama u razvoju prije svega su djeca! I ona imaju potrebu biti željena, prihvaćena i voljena. U životu neke stvari ne možemo kontrolirati, ali možemo odlučiti kako ćemo se s njima nositi.

Majke djece s teškoćama u razvoju provedu najmanje dva sata više vodeći brigu o svojim potomcima. Također je dva puta vjerojatnije da će biti umorne i tri puta vjerojatnije da su imale stresni događaj u danu. Unatoč tome, imaju jednaku vjerojatnost da dožive i pozitivna iskustva svaki dan, kao i podršku okoline.

Suzanne Perryman majka je četverogodišnje Zoe, prekrasne djevojčice s posebnim potrebama. Na svom blogu SpecialNeedsMom.com dijeli svoja životna iskustva, a upozorila je na pet stvari o kojima inače ne priča, ali koje je odvajaju od ostalih mama.

  1. Majke djece s posebnim potrebama su usamljene: „Žudim za vremenom koje ću moći pokloniti svojim prijateljima i obitelji. Svi misle da sam supermama, sve stižem i svi mi pomažu, no ja sam usamljena. Ne stižem pružiti svoju majčinsku ljubav drugom djetetu ni suprugu, koje svaki dan stavljam na čekanje. Nedostaju mi i dani kada sam odlazila na igralište, družila se s drugim mamama, ispijala kave, primala nenajavljene goste... Teško je boriti se.
  2. Majke djece s posebnim potrebama moraju dodatno raditi na očuvanju braka: "Uspjeh našeg braka utječe na zdravlje naše djece. Naš brak je prioritet pa krademo vrijeme koje možemo.“ Ovome doprinosi ogromna količina stresa koju ovakvo roditeljstvo nosi sa sobom, što vodi do nevjerojatno visokih stopa razvoda u ovakvim obiteljima.
  3. Majke djece s posebnim potrebama teško je uvrijediti: "Bez obzira na naš društveni status, mi smo ranjive i borimo se sa životom na svakodnevnoj bazi. Možete mi uputiti bilo koje pitanje, to je u redu. Posebno me dirne kada me netko pita kako je moje dijete, kada ga uključiti u društvena okupljanja, rođendan, ručak ili neki drugi događaj. Sretna sam kada možemo surađivati.“
  4. Majke djece s posebnim potrebama vješto pretvaraju dodir u govor tijela: "To je prvi jezik koji naučimo i ponekad je to jezik koji naša djeca najbolje znaju. Dodir opušta, preusmjerava i liječi. I to bi trebao biti prvi jezik koji se 'priča' u svakom domu.“
  5. Majke djece s posebnim potrebama istinski znaju uživati u dječjem „volim te“: "Dugo vremena nisam znala hoće li moja Zoe ikada govoriti.  Prvi put kada je Zoe otkrila riječi, već je bila mala djevojčica, i svaki put kada bi ih izgovorila, plakala sam. Danas ima deset godina i riječi su joj nježnije i mudrije. Prije spavanja se nagnem k njoj i dok mi pruža ruku, mazeći me po obrazu, šapće: Volim te, mama, jer se tako dobro brineš o meni.“

Važno je znati! Ako imate dijete s poteškoćama u razvoju, vaše roditeljstvo je stresnije. Posavjetujte se sa stručnjacima i roditeljima druge djece koji su bili u sličnoj situaciji. Razgovarajte s partnerom i obitelji o svojim osjećajima, strahovima i mislima vezanim uz vaše dijete. Rana intervencija vrlo je važna! · Pomozite svome djetetu da ostvari svoje mogućnosti. Djeci s posebnim potrebama potrebno je više vremena i više pokušaja da ostvare ono što su naumili. Imajte strpljenja čekati da do toga dođu. Time će razviti samostalnost, ali i naučiti tražiti pomoć kada im je potrebna. Izrazite svoje osjećaje, kako one pozitivne tako i negativne. Time će dijete shvatiti da može izraziti svoje osjećaje i da vi to možete čuti. · Zapamtite, imati dijete s poteškoćama u razvoju je stresno, ali biti dijete s poteškoćama u razvoju je još stresnije i ponekad jako teško. Ohrabrite ga! Ono to zaslužuje!

Za razgovor:

  • Koliko je javnost senzibilizirana za probleme djece s poteškoćama u razvoju?
  • Na koje načine zajednica može pomoći roditeljima djece s poteškoćama u razvoju?


ZAKLJUČAK:

Brojne su poteškoće s kojima se žena danas susreće u braku i obitelji: u komunikaciji sa suprugom  i njegovim roditeljima, u odgoju djece, poteškoće s kojima se susreću napuštene i samohrane majke i majke djece s posebnim potrebama. Često se javljaju problemi u načinu komuniciranja i izražavanja potreba supružnika. Da bi mogli nekoga voljeti  moramo prevladati vlastiti narcizam. Moramo nastojati vidjeti razliku između iskrivljene slike o osobi i osobe koja postoji bez obzira na naše interese, potrebe i strahove. Čest izvor napetosti u braku je odnos s roditeljima bračnih partnera. Roditelji ne smiju imati važniju ulogu od partnera. Treba imati odvažnosti i odlučnosti roditeljima postaviti granice. U odgoju djece trebali bi se voditi mišlju kardinala Kuharića: „Očevi, majke! Kakve imamo očeve i majke takvu imamo djecu, takvu ćemo imati budućnost!“. Očevi se često osjećaju nesposobnima uspostaviti pravi kontakt s djecom, iako su uvjereni kako znaju odgajati djecu. Mnogi su očevi svojoj djeci dali „sve” u materijalnom smislu zaboravljajući  na duhovne vrijednosti. Biti samohrani roditelj ili roditelj djeteta s posebnim potrebama je zahtjevna misija. Društvo često nema razumijevanja za njihove poteškoće.


ZADATAK/AKTUALIZACIJA:

Predložite načine na koje zajednica može pomoći osnažiti žene da bi lakše rasle i sazrijevale kroz poteškoće u kojima se nalaze.

 



Literatura:

Priredili: Nada Barać i Matija Zekić-Dragun


© 2020 - Splitsko-makarska nadbiskupija